Međutim, jučer sam zaspala oduševljena, ganuta, ispunjena. Philip Kaufman napravio je sjajan film. Ne mogu prosuditi kakav bi film bio ljubiteljima drama (melodrama) koji nisu čitali roman, što znači da ne znam kolika bi njima bila jačina priče. Daniel Day-Lewis, Juliette Binoche i Lena Olin vizualno su oživjeli likove s kojima sam se dosad barem pet puta družila na stranicama romana. Izbor glumaca je sjajan i svaki od njih kod mene dobiva najvišu ocjenu. Naglašavam to jer Kunderin roman je roman jakih karaktera. Sve ostale elemente doživljavam manje važnima. Praško proljeće, bolnice, slikarski ateljei samo su kulise za dramu između troje ljudi.
Možda se samo radi o načinu na koji ja doživljavam Kunderu. Univerzalnost i svevremenost osjećaja ono je što me privlači. Nezaobilazna je sudbina političkog egzilanta i njegovi kritički komentari prošlosti. Međutim, i drugi su pisali o neslobodi i komunizmu. Dublje i kritičnije. Kundera je majstor u sljedećem...
"Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog života.
I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, njegovi pokreti su koliko slobodni, toliko i beznačajni.
Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?
....
Parmenid je odgovorio: Lakoća je pozitivna, težina negativna.
Je li bio u pravu ili nije? To je pitanje. Sigurno je samo jedno, suprotnost težina-lakoća je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti."
Eto... mislim da je ovo sjajan film jer je kroz filmsku priču uspješno prikazao citirano.Tereza je seljančica, konobarica koja čita romane i time si ispunjava emocionalne praznine. Ona je "težina" jer osjeća - ljubav, bol, sumnje, ljubomoru, nesigurnost. Tomaž je lakoća jer ne razmišlja o osjećajima. On plovi od jednog do drugog ženskog tijela i za ispunjenje mu je potreban dobar seks sa zgodnom i nezahtjevnom ženom. To mu osigurava lakoću postojanja. I Daniel Day-Lewis (Tomaž) i Juliette Binoche (Tereza) svojim su ekspresijama pokazali zadane suprotnosti. Erotična Lena Olin kao slikarica Sabina nalazi se u nekom nedefiniranom prostoru između lakoće i težine. To mi je čak bilo očitije u filmu, gdje je njezin atelje dočaran kao prostor lakoće, dok su izlasci u druge prostore (gradove...) obilježeni težinom.
Svim ljubiteljima ovog romana preporučujem film kao odličnu vizualnu nadogradnju pročitanog.
Nema komentara:
Objavi komentar