Redatelj: Dejan Šorak
Glumci: Ksenija Pajić, Dragana Mrkić, Žarko Laušević, Vida Jerman, Boris Buzančić, Vicko Ruić, Zvonimir Torjanac
Nagrade: Zlatna arena za najbolju mušku glavnu ulogu (Žarko Laušević), Zlatna arena za najbolji scenarij (Dejan Šorak)
Produkcija: Hrvatska, Srbija
Trajanje: 107 minuta
Opet ja u obrani patetike! Dakle, ovo jest romantična drama ili patetičan ljubavni film, kako god ga kalsificirali... Riječ je o veoma dobrom filmu u kojem su patetika i erotika sjajno ukomponirane u cjelinu.
Uvijek pokušavam priču (filmsku ili lietarrnu) projicirati u stvarnost, pitam se kako bi to uistinu bilo, i ako se razvoj odnosa poklapa s mojim vjerojatnostima, za mene je to dobra priča. Zabranjena ljubav, klasne razlike, suprotni svjetonazori, okrutnost dnevnopolitičkih i komunističkih fraziranih djelovanja - mogu uroditi jedino tragičnim krajem za dvoje ljudi koji se ne smiju voljeti. Prostora za patetiku koliko god hoćete. Svaka neostvarena ljubav u sebi, osim tragike, nosi i patetiku.
Radnja filma odvija se neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Komunistička vlast na okrutan, i povremeno groteskni, način uspostavlja svoje instrumente vladanja, procjenjujući i uništavajući ljude prema tome što su dali Revoluciji i koliko joj mogu koristiti u sadašnjosti. Bivši partizan, oficir Petar Horvat (Žarko Laušević) useljava se sa svojom djevojkom Ljiljanom (Dragana Mrkić), djetetom Revolucije i komunističke ideologije, u građanski stan Matilde Ivančić (Ksenija Pajić). Klasne razlike vidljive su u svemu i sjajno prikazane. Govor, osnovni bonton, glazba, način razmišljanja, sve dijeli troje ljudi koji su se našli pod istim krovom. Matilda i Ljiljana od početka se razumiju usprkos svemu, zbog Ljiljanine seljačke neposrednosti i iskrenosti te Matildine dobrote i mudrosti...
Od troje glavnih glumaca Žarko Laušević najmanje me se dojmio. Ksenija Pajić, osim što je prelijepa, odlično je utjelovila elegantnu, profinjenu, odmjerenu buržujsku damu iz koje povremeno izbiju osjećaji i strast, ali koja čitavo vrijeme odiše dobrotom. Dragana Mrkić sjajna je kao seljančica u partijskom usponu, nezrelo djevojče koje je sa završetkom rata postalo žena. Laušević mi uz njih djeluje nekako bljedunjavo, mada mu ne nalazim konkretne zamjerke. Jednostavno, one su jače. Vicko Ruić je sjajan kao sirovi Mate Mrkić, Petrov brat po ratu i ideološkim uvjerenjima.
http://www.jutarnji.hr/amerika-sudi-oficiru-s-ruzom/306348/
Nema komentara:
Objavi komentar