Solidan psiho-triler s elementima horora. Priča je uglavnom klišejizirana: napuštena rustikalna kuća u koju useljava mladi bračni par (Laura i Carlos) sa svojim usvojenim sinom Simonom, koji je od rođenja HIV pozitivan. Simon ne zna niti jedno ni drugo. Kuća koju žele obnoviti i pretvoriti u centar za djecu s posebnim potrebama bivše je sirotište u kojem je dio djetinjstva provela i Laura. Iako mi film nije u potpunosti "sjeo", smatram ga dobrim odmakom od uobičajenih filmova takve vrste. I inače volim i cijenim španjolsku kinematografiju i dašak nadrealizma koji unose u sve uratke. Najbolji je element filma jeziva atmosfera postignuta krupnim kadrovima, brzom izmjenom kamera te prikazani pejzaži. Sklonost Španjolaca poigravanju s maskama i ovdje je dobro uklopljena i postiže cilj: jezu. Nekoliko scena iznenadilo me i prestrašilo, dakle, efekt iznenađenja dobro je osmišljen. Filmu najviše zamjeram nedostatak emocionalnog utjecaja na gledatelja, na mene konkretno. Priči definitivno nešto nedostaje, ne znam što, ali osjeća se. Ili glumi?! Tehnički dobro izbrušeno ostvarenje s nekoliko, prije navedenih, elemenata koji donose nešto novo, ali stječe se dojam da se previše razmišljalo o tome, a bez pravog filmsko-pripovjednog nadahnuća.
Nema komentara:
Objavi komentar