AMY WINEHOUSE, Back to Black (2006.)
"If drinking is the problem then drink a less", pjevao je, još tamo kasnih osamdesetih, zaboravljeni Australac Paul Kelly. Joe Jackson je, koju godinu ranije, bio još konkretniji: "kakva korist od triježnjenja ako ću se opet napiti?" U alkoholnoj kulturi kakva je naša piće često ne ide uz nešto, nego sve ostalo ide uz piće: razgovor, zabava, druženje, hrana, seks, tuga, sport, droga... Muzika? Zašto bi ona bila iznimka? "They tried to make me go to rehab/ I said no no no..." U dugoj povijesti ispovijednih, egzorcističkih, sebeljubivih, samožaljivih, i općenito, autoreferencijalnih albuma pop glazbe teško da se našao direktniji prvi stih. Autori se vole bičevati po leđima, javno okajavati grijehe u svojim djelima, tražiti sućut ili se predstavljati boljom osobom, nije to ništa novo. Ali, biti ovako iskren, oslobođen metafora, u stihovima ostaviti okus dokumentarnog, onog što inače ne dobivamo od šoubiznisa nego slučajno ulovimo prolazeći ulicom, u tramvaju, na kolodvorima, u susjednim stanovima... To, valjda, označava mjesto gdje osobna terapija prelazi u umjenost. Amy, dobro došla.
"Back to black" počinje s dva takva bisera da se čovjek poboji za nastavak albuma. Zanemarimo li tematiku, Rehab ima onaj iskričavi duh koji se lako hvata na sve oko sebe. You Know That I'm No Good je surova, gadna i odvratno točna slika prevare u vezama sa zlokobnim pitanjem umjesto zaključka - "who truly stuck the knife in first?"
Amy Winehouse (23) u tih sedam minuta daje više od ukupne retro-soul produkcije, tako omiljene posljednjih godina. I nastavlja: naslovna Back to Black je remek-djelo, pjesma koja u prvom slušanju zvuči kao klasik, jednako strašna i lijepa; Love is a losing game mirenje je s gubitkom, ispjevano rječnikom neke starije, smirenije, iskusnije žene, s naklonom prema divnoj Both Sides Now Joni Mitchell.
Prkos se opet budi u tears Dry On Their Own ("I sholud just be my own best friend/ Not fuck myself in the head with stupid men"), tek da ga Wake Up Alone nemilosrdno zadavi u bazenu tuge...
Ovaj je album glazbeno mogao biti napisan u "zlatnim vremenima"... Mogla ga je, možda ranije, otpjevati Billie Holiday ili u sedamdesetima potpisati još jedna zlosretna Britanka bijele puti i crnog glasa, Dusty Springfield. Postojao je, sigurno, u tragovima puno muzike koju volimo.
Ali "Back to Black" se dogodio sada. Amy Winehouse nama. Kakva sreća!
Nema komentara:
Objavi komentar