Mika Antić, Parafraze

"Ali uvek je sigurno, sigurno kao kad se diše: jedan i jedan daju samo jedan. I ni manje, ni više."
 
Svanulo, svanulo, svanulo.
U oko mi je kanulo.

Serenade bez nade.
Neko mi noći krade.

Nek rade tambure, rade.
Neko mi dušu krade.

Videćeš opet: bićemo.
Iz sebe u zoru svićemo.

Violine, violine,
pa u mozgu nešto sine.

Pa se dižeš iz prašine,
u visine, u visine.

Nek suza iz oka mine.
Pitom sam od divljine.

Violine. Violine.

Otvoriti, otvoriti, otvoriti.
Sa samim sobom se boriti.

Pretvoriti u sunce, vrhunce.
Ne gurati se. Dogurati.

Otvoriti, otvoriti, otvoriti
a strašno se umoriti.
 
Ne uzaludan. Već čudan.
Otvoriti, pa se zatvoriti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti,
Zubima srce izdubiti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti
usnama život obrubiti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti,
a ipak se izgubiti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti
i ljubeći se ubiti.

Patiti, patiti, patiti,
pa dobro, treba i platiti.

Patiti, patiti, patiti,
ali se nikad ne vratiti.

Patiti, patiti, patiti,
sebe u sebi skratiti.

Patiti, patiti, patiti,
to će me možda pozlatiti.

Ćutati, ćutati, ćutati,
u sebe duboko odlutati.

Ćutati, ćutati, ćutati,
niz vetar samo šaputati.

Ćutati, ćutati, ćutati,
zoru sa usana srkutati.

Ćutati, ćutati, ćutati,
i ceo život progutati.