STRAHOPOŠTOVANJE I GAĐENJE PREMA BOŽJOJ RIJEČI
Ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Trebaju mi protiv običnosti svijeta. Hoću da gledam uvis prema plamtećim crkvenim prozorima i budem zasljepljen nadzemaljskim bojama. Treba mi njihov sjaj. Treba mi protiv prljave jedinstvene boje uniformiranih. Želim biti obavijen trpkom hladnoćom crkvi. Treba mi njihova zapovjednička šutnja. Treba mi protiv bezdušne rike dvorišta vojarne i produhovljenog naklapanja onih koji trče za stadom. Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavu nadzemaljskih tonova. Treba mi protiv reske smiješnosti marševa. Volim ljude koji se mole. Treba mi da ih vidim. Treba mi protiv podmukla otrova površnih i nemarnih. Hoću čitati moćne riječi Biblije. Treba mi nestvarna snaga njihove poezije. Treba mi protiv zapuštanja jezika i diktature parola. Svijet bez tih stvari bio bi svijet u kojem ne bih volio živjeti.
Ali postoji i drugi svijet, u kojem ne želim živjeti: svijet u kojem se sotonizira tijelo i samostalno mišljenje, a kao grijeh žigoše ono što pripada najboljim iskustvima koja možemo doživjeti. Svijet u kojem se od nas traži ljubav prema tiranima, gulikožama, podmuklim ubojicama, svejedno odjekuje li bat brutalnih im koraka ulicama ili se mačje nečujno, kao kukavičke sjene, šuljaju i s leđa zabadaju svojim žrtvama sjajan čelik u srce. Među najapsurdnije stvari koje su se s propovjedaonice zahtijevale od čovjeka pripada ona da oprosti takvim kreaturama, pa čak i da ih voli. Kad bi netko to zaista i bio u stanju, značilo bi to besprizornu neiskrenost i nemilosrdno nijekanje sebe, za koje bi se plaćalo potpunom zakržljalošću. Ta zapovijed, ta sumanuta, nastrana zapovijed ljubavi prema dušmaninu namijenjena je da lomi ljude, otima im svu hrabrost i samopouzdanje i čini ih podatnima za ruke tirana, da ne pronađu snage da se pobune protiv njih, zatreba li i oružjem.
Obožavam Božju riječ jer volim njezinu poetsku snagu. Gadi mi se Božja riječ, jer mrzim njegovu okrutnost. Teška je to ljubav, jer neprestance mora lučiti svjetleću snagu riječi od rječitog podjarmljivanja samodopadljiva božanstva. Teška je to mržnja, jer kako da si dopustimo da mrzimo riječi koje čine melodiju života u ovome dijelu svijeta? Riječi na kojima smo zarana naučili što je strahopoštovanje? Riječi koje su nam bile poput luči, kad smo počeli osjećati da vidljivi život ne može biti cijeli život? Riječi bez kojih ne bismo bili to što jesmo?
Ali ne zaboravimo: to su riječi koje od Abrahama zahtijevaju da vlastita sina zakolje kao životinju. Što činimo sa svojom srdžbom kad to čitamo? Što da mislimo o takvom bogu? Bogu koji Jobu predbacuje što se pravda s njime, iako niti što zna niti što razumije? A tko je bio onaj koji ga je takvim stvorio? I zašto je manje nepravedno kad Bog nekoga bez razloga baci u očaj nego kad to učini običan smrtnik? Nema li Job dobra razloga da jadikuje?
Poezija Božje riječi tako je veličanstvena da od nje sve zanijemi, a svako protivljenje postaje bijednim lavežom. Zato se Biblija ne može samo tako odložiti, nego je moramo odbaciti, kad nam dozlogrde njezini zahtjevi i sužanjstvo u koje nas baca. Iz nje progovara životu dalek, otužan bog, koji hoće da silan opseg ljudskog života - velik krug koji je u stanju opisati dade li mu se sloboda - svede na jednu jedinu, nemjerljivu točku poslušnosti. Shrvani jednom i natovareni grijesima, isušeni od podčinjavanja i nečasnosti ispovijedi, s križem od pepela na čelu treba da idemo ususret grobu, u tisuću puta opovrgnutoj nadi u bolji život kraj Njega. Ali kako da bude bolje kraj nekog tko nas je prije toga lišio svih radosti i sloboda?
A ipak su riječi koje dolaze od Njega i odlaze k Njemu očaravajuće ljepote. Kako li sam ih samo volio kao ministrant! Kako li su me samo opajale u sjaju svijeća na oltaru! Kako li se samo sunčano jasnim činilo da su te riječi mjera svih stvari! Kako li mi se samo nerazumljivim činilo da su drugim ljudima i druge riječi bile važne, kad svaka od njih može značiti samo zazornu razbibrigu i gubitak bitnoga! Još i danas zastajem kad čujem gregorijansko pjevanje i na jedan nesmotren trenutak žalostan sam što je negdašnja opijenost neopozivo uzmakla pred pobunom. Pobunom koja se u meni uzdigla kao nagao plamen kad sam prvi put čuo ove dvije riječi: sacrificium intellectus.
Kako da budemo sretni bez znatiželje, bez pitanja, dvojbe i argumenata? Bez radosti mišljenja? Te dvije riječi koje su poput udarca mača koji nam siječe glavu ne znače ništa manje nego zahtjev da svoje osjećanje i djelovanje živimo protivno mišljenju, one su poziv na obuhvatnu podvojenost, zapovijed da žrtvujemo upravo ono što je jezgra svake sreće: unutarnje jedinstvo i suglasje života. Rob na galiji prikovan je, ali može misliti što ga je volja. Ali ono što On, naš bog, od nas traži jest da svoje ropstvo vlastoručno utjeramo u naše najdublje dubine te da to još k tome činimo dobrovoljno i s radošću. Može li biti veće poruge?
Gospodin je u svojoj sveprisutnosti netko tko danonoćno motri na nas, svaki sat, svaku minutu, svaku sekundu. On bilježi naše činove i misli, nikad nas ne pušta na miru, nikad nam ne bi priuštio trenutak u kojem bismo bili sasvim za sebe. Što je čovjek bez tajni? Bez misli i želja koje poznaje samo on? Mučitelji inkvizicije i oni današnji znaju: Odsijeci mu mogućnost uzmaka prema unutra, nikad ne gasi svjetlo, ne puštaj ga samoga, priječi mu san i tišinu: progovorit će. Da nam mučenje krade dušu znači: ono uništava usamljenost u nama samima, koja nam je potrebna kao zrak koji dišemo. Zar Gospodin, naš bog, nije uzeo u obzir da nam svojom neobuzdanom znatiželjom i odbojnom radoznalošću krade dušu, a k tome i dušu koja hoće da bude besmrtna?
Tko bi zaozbiljno htio biti besmrtan? Tko bi htio živjeti dovijeka? Kako li samo dosadno i isprazno mora biti znanje: nije važno što se događa danas, ovog mjeseca, ove godine. Doći će još beskonačno mnogo godina, dana, mjeseci. Doslovce beskonačno mnogo. Ne bismo više morali računati s vremenom, ništa ne bismo mogli propustiti, ne bismo morali žuriti. Bilo bi svejedno činimo li nešto danas ili sutra, sasvim svejedno. Milijuni propusta postajali bi ništa pred vječnošću i ne bi imalo smisla žaliti ni za čim, jer uvijek bi ostajalo vremena da to nadoknadimo. Ne bismo mogli živjeti čak ni za današnji dan, jer ta se sreća hrani sviješću o protjecanju vremena, dokoličar je pustolov naočigled smrti, križar protiv diktata žurbe. Kad god i gdje god bilo bi vremena za sve i svakog: gdje bi još moglo biti prostora za trošenje vremena?
Osjećaj više nije isti kad nam dođe drugi put. On mijenja boju kroz zamjedbu vraćanja. Naši osjećaji umorit će nas i postati nam suvišni budu li dolazili prečesto i trajali predugo. U besmrtnoj duši morala bi narasti gigantska prezasićenost i vapijući očaj naočigled izvjesnosti da nikad neće doći kraj. Osjećaji hoće da se razvijaju i mi s njima. Oni su to što jesu, jer odbacuju ono što su nekoć bili i jer struje ususret budućnosti u kojoj će se iznova udaljiti od sebe samih. Kada bi ta struja tekla u beskraj, u nama bi morale nastajati tisuće osjeta koje, naviknuti na naše pregledno vrijeme, uopće ne možemo zamisliti. Tako da uopće ne znamo što nam se obećava kad slušamo o vječnom životu. Kako bi bilo da u vječnosti budemo mi, lišeni utjehe da ćemo jednom biti izbavljeni od prisile da budemo mi? Mi to ne znamo i to nikada nećemo znati. Jer jedno ipak znamo: bio bi to pakao, taj raj besmrtnosti.
Smrt je ta koja trenutku daje ljepotu i užas. Samo kroz smrt vrijeme nije živo vrijeme. Zašto Gospodin to ne zna, naš sveznajući Bog? Zašto nam prijeti beskonačnošću koja bi morala značiti neizdrživu usamljenost?
Ja ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Treba mi sjaj njihovih prozora, njihova hladna tišina, njihova zapovjednička šutnja. Treba mi plima orgulja i sveta pobožnost ljudi koji mole. Treba mi svjetlina riječi, uzvišenost velike poezije. Sve mi to treba. Ali ništa manje ne treba mi ni sloboda i neprijateljstvo prema svemu što je okrutno. Jer jedno nije ništa bez drugoga. I da me nitko ne prisili da biram.
Nema komentara:
Objavi komentar