Franz Kafka, Proces

           Što je sve Franzu Kafki bilo na umu dok je pisao svoja djela, nikad nećemo saznati. Sumnjao je u veći dio svog opusa i zamolio najboljeg prijatelja da nakon njegove smrti sve što nije bilo objavljeno, spali. Čitatelji ga nisu pretjerano voljeli za života, cijenili su ga jedino u akademskim krugovima. Kad je, ubrzo nakon njegove smrti, svijet počeo sličiti onome u njegovim djelima - dehumaniziranom i paradokslanom - počeli su ga nazivati prorokom.
Ne znam je li uistinu bio toliko vidovit. Ali bio je književni genije.

Meni je jedan od omiljenih književnika, a ovih sam mu se dana vratila prvenstveno zbog nastavnog gradiva koje se tako poklopilo, i činjenice da ću iduće godine opet posjetiti Prag i Kafkin muzej, omiljeni kafić koji čuva uspomene na njegovu i Mileninu vezu...

 (Prag, 1998.; kafić Milena, kolegica Irena Labaš i ja)

I ponovo se divim intelektualnoj i književnoj veličini tog nesretnika koji je sve sumnje i previranja vlastite unutarnjosti prenio u svoja djela sagradivši u njima istodobno krajnje odbojan i magično privlačan svijet apsurda, savršeno i detaljistički posložen u tekstu koji te uvlači u vlastitu nadrealnu logiku - poput sna iz kojeg želiš pobjeći u stvarni svijet, ali ne, sanjalački zbunjeno odlučuješ ostati jer je toliko uvjerljiv da ga je šteta prekinuti.

Razvijanje tzv. kafkijanske atmosfere prisutno je od prve rečenice u tekstu.
Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo...

Sam način uhićenja i tijek budućih događaja isprva u Jozefu izazivaju ogorčenje, djelujući neuvjerljivo, neozbiljno i besmisleno. Naime, Jozef je uhićen u podstanarskoj sobi svoje mlade susjede. Policajci, koji izgledom i ponašanjem odudaraju od svoje funkcije (baš kao i kasnije izgled, smještaj i atmosfera suda) pojeli su mu doručak.
- Stanite! - reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade. - Ne smijete otići jer ste uhićeni.
- Tako se nekako i meni čini - reče K. - Ali zašto? - priupita.
- Mi nismo mjerodavni da vam to priopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad s vama ovako prijateljski govorim...

Gazdarica želi ući u sobu, ali odustaje zbunjeno se ispričavajući.

- Zašto nije htjela ući? - upita ih.
- Ne smije - odgovori onaj viši. - Pa, vi ste uhićeni.
- Ama kako ste me mogli uhititi? I to na ovaj način?
- Eto na, opet vi tjerate svoje - reče stražar i umoči kruh namazan maslacem u posudu s medom. - Na takva pitanja ne odgovaramo.
- Morat ćete odgovarati - reče K. - Evo vam mojih isprava, a sad vi meni pokažite svoje, i to najprije nalog za uhićenje.
- O, bože sveti! - reče stražar. - Zar se zbilja ne možete uživjeti u svoj položaj i zar vam je baš stalo do toga da nas nepotrebno razdražujete, a mi smo vam sad vjerojatno od svih bližnjih najbliži!

- Evo vam mojih papira!
- A što će nam? - prodere se onaj visoki. - Vladate se kao kakvo derište. Što zapravo hoćete? Mislite li da ćete taj svoj veliki, prokleti PROCES brže dokončati ako s nama, stražarima, budete raspravljali o iskaznicama i nalogu za uhićenje? Mi smo niži službenici, slabo se razumijemo u isprave i nemamo s vašim predmetom nikakva drugog posla nego da kod vas stražarimo po deset sati na dan, i za to smo plaćeni. To je sve što radimo, ali svejedno znamo toliko da se viša vlast, u čijoj smo službi, uvijek dobro raspita o razlozima uhićenja, i o ličnosti uhićenog, prije nego što izda nalog za takvo uhićenje. Tu ne može biti zabune. Naša vlast, koliko je pozanjem, a poznajem samo njezine najniže stupnjeve, ne traži valjda krivnju među građanima nego je, kao što u zakonu stoji, krivnja sama privuče, pa onda šalje nas, stražare. Takav je zakon. Gdje bi tu mogla biti zabuna?
- Taj zakon ja ne poznajem - reče K.
- To gore po vas - reče stražar. 
- Bit će da on postoji samo u vašim glavama - reče K. Htio se nekako uvući u misli stražara, preokrenuti ih u svoju korist ili se ugnijezditi u njima. Ali mu stražar nabusito odbrusi:
- Osjetit ćete ga već na vlastitoj koži.
Tada se uplete Franz:
- Pazi, Willeme, priznaje da ne poznaje zakon, a u isti mah tvrdi da nije kriv.
- Imaš potpuno pravo, ali njemu ne možeš ništa rastumačiti - potvrdi onaj drugi...

Dakle, apsurd je izrastao već kroz nekoliko prvih stranica do svog maksimuma koji Kafka uspješno održava do kraja djela, varirajući elemente, nove likove i svjetonazore u korist suda nad Jozefovim nadanjima da će biti oslobođen. Ne znajući, opisao je okružje budućih koncentracijskih logora u kojima su se ljudi, bez obzira na sve što je govorilo tome uprotiv, nadali da su tamo zbog neke pogreške koja će biti ispravljena.
No to je samo jedno od mogućih tumačenja.
Svi likovi u romanu, pa u konačnici i Jozef K., prihvaćaju prije ili kasnije opravdanost postojanja "suda" i počinju ravnati svoje živote prema njemu. Neki su u tome iščitavali tumačenje "suda" kroz religijske konotacije.
Osobno se ne zamaram tumačenjima te vrste jer ono što mi i ovo Kafkino djelo pokazuje jest krajnja otuđenost pojedinca prema okolini, institucijama i u konačnici prema samome sebi. Kafkin svijet jede vlastite sudionike - i to je istaknuto svugdje i na svim razinama. Gubitak ljudskosti, ljudi marionete  samo kao instrumenti zadanih funkcija, ljudi usmjereni na vlastite živote kroz njihove procese, ljudi koji odustaju - jer borba je ionako besmislena. Najuspjelije prikazana umjetnost otuđenja - po meni, svi su tek iza Kafke - Camus, Ionesco...
Osobito su impresivni dijelovi u kojima sudski slikar Tintorelli tumači Jozefu mogućnosti oslobođenja - potpuno oslobođenje (koje je zapravo nemoguće jer njemu nije poznato da je itko ikada tako oslobođen), privremeno oslobođenje (koje je samo prividno - optužba i dalje visi nad glavom kao cjeloživotna prijetnja) i odugovlačenje (proces se neprestano održava u početnoj fazi). Parabola "Pred Zakonom", koja je umetnuta u roman, ali je i samostalno objavljena, malo je remek djelo kojem ću posvetiti poseban osvrt.