27 ožujka 2013

Meša Selimović, Derviš i smrt (4)

Prvo  završiti ispisivanje Meše.
Nevjerojatno je da dosad nije bio na blogu. Još jedan odlomčić (kao da sam narkomanka), ostalo ću si ostaviti za neki drugi put, iduće godine - svejedno... kad mu se opet vratim.
Ipak sam dva... ne mogu si pomoći, lijepo mi je kad to radim.
Ovo je roman u kojem imam sve što trebam od teksta - osobnu muku, psihološke dvojbe, prijateljstvo, ljubav, vjernost, izdaju, sve razine odnosa među ljudima.

Šenoa čeka.
Sto izreka čeka.
Laušević čeka.
Dawkins čeka.
Faulkner čeka.
Vremeplov i maturanti čekaju.
Neispravljene lektire čekaju...
Školski priručnik o bilju čeka...
Ipak, tu je pet slobodnih dana, a i noći su duge. Nisam jednom, kad je bila frka na faksu, pola noći čitala... Smijat ću se iduće godine kad budem čitala stare postove. Za svake si praznike napravim gužvu.
____________________________________________________

"Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran..."

Hasan je jedan od mojih literarnih ljubimaca. Uz kneza Miškina i još neke. Ali Hasan prije ostalih. Hasan koji poštuje ljude koji su i u nesreći ostali plemeniti. Naoko površni Hasan koji je sposoban za duboke osjećaje i bezuvjetnu vjernost drugome čovjeku.

"... ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati..."

Naravno, nije to Hasan - to je Mešin dar, ali lijepo je vizualizirati tijekom čitanja mogućnost postojanja takvog čovjeka.

...jedan od razgovora između Ahmeda i Hasana o zločestom Ali-hodži kojeg su sreli... Kakav opis.


"Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ičkija (strast), kako on kaže. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oružje, a ne cilj. Možda i ne zna da je jezik mnogih koji ćute, i osjeća zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseći im njihovu neizrečenu riječ.
Oni ga prepoznaju jer je njihova unakažena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje.
Prirodan je i neizbježan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom plaća to zadovoljstvo. Možda ponekad donese i svježine, kao vjetar, ali ne vjerujem da čini veliku uslugu ni iskrenost ni pravednost. Po njemu izgledaju kao nastranost. Liče na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teže.
Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je možda i iskreno želio. Možda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi činili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kada bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. 
Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i čuvamo bar nadu." 

O Bosni...

"A mi smo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo da smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.
Živimo na razmeđusvjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.
Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?"
-----------------------------------------------------------
"Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao i rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.
S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.
Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano meki i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?
Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo...A zašto to činimo?
Zato što nam nije svejedno.
A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni.
A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

"Divlje srce među gorama" - rekao je Đole. Volim Bosnu, bosanske kantautore i sarajevske rokere. Maka Dizdara, Ivu Andrića, Mešu... tu duhovnu širinu i imaju zbog svega navedenog u prijašnjem odlomku.

Nema komentara:

Objavi komentar