Prvo završiti ispisivanje Meše.
Nevjerojatno je da dosad nije bio na blogu. Još jedan odlomčić (kao da sam narkomanka), ostalo ću si ostaviti za neki drugi put, iduće godine - svejedno... kad mu se opet vratim.
Ipak sam dva... ne mogu si pomoći, lijepo mi je kad to radim.
Ovo je roman u kojem imam sve što trebam od teksta - osobnu muku, psihološke dvojbe, prijateljstvo, ljubav, vjernost, izdaju, sve razine odnosa među ljudima.
Šenoa čeka.
Sto izreka čeka.
Laušević čeka.
Dawkins čeka.
Faulkner čeka.
Vremeplov i maturanti čekaju.
Neispravljene lektire čekaju...
Školski priručnik o bilju čeka...
Ipak, tu je pet slobodnih dana, a i noći su duge. Nisam jednom, kad je bila frka na faksu, pola noći čitala... Smijat ću se iduće godine kad budem čitala stare postove. Za svake si praznike napravim gužvu.
____________________________________________________
"Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran..."
Hasan je jedan od mojih literarnih ljubimaca. Uz kneza Miškina i još neke. Ali Hasan prije ostalih. Hasan koji poštuje ljude koji su i u nesreći ostali plemeniti. Naoko površni Hasan koji je sposoban za duboke osjećaje i bezuvjetnu vjernost drugome čovjeku.
"... ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati..."
Naravno, nije to Hasan - to je Mešin dar, ali lijepo je vizualizirati tijekom čitanja mogućnost postojanja takvog čovjeka.
...jedan od razgovora između Ahmeda i Hasana o zločestom Ali-hodži kojeg su sreli... Kakav opis.
"Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ičkija (strast), kako on kaže. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oružje, a ne cilj. Možda i ne zna da je jezik mnogih koji ćute, i osjeća zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseći im njihovu neizrečenu riječ.
Oni ga prepoznaju jer je njihova unakažena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje.
Prirodan je i neizbježan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom plaća to zadovoljstvo. Možda ponekad donese i svježine, kao vjetar, ali ne vjerujem da čini veliku uslugu ni iskrenost ni pravednost. Po njemu izgledaju kao nastranost. Liče na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teže.
Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je možda i iskreno želio. Možda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi činili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kada bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad.
Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i čuvamo bar nadu."
O Bosni...
"A mi smo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo da smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.
Živimo na razmeđusvjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.
Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?"
-----------------------------------------------------------
"Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao i rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.
S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.
Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano meki i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?
Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo...A zašto to činimo?
Zato što nam nije svejedno.
A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni.
A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!
"Divlje srce među gorama" - rekao je Đole. Volim Bosnu, bosanske kantautore i sarajevske rokere. Maka Dizdara, Ivu Andrića, Mešu... tu duhovnu širinu i imaju zbog svega navedenog u prijašnjem odlomku.
Nema komentara:
Objavi komentar