Radnja je smještena u prve godine Elizabetine vladavine, dakle, one najburnije. Premda ju je engleski puk dočekao kao svoju voljenu i željenu kraljicu nakon smrti njezine omražene sestre Marije (prvi kći Henrika Vlll. iz braka s Katarinom Aragonskom), Elizabeta je zbog svoje maldenačke taštine i prevrtljivih političkih odluka ubrzo došla na loš glas.
Njezina ljubavna veza s lordom Robertom Dudleyjem dodatno je pogoršala stav javnosti, tj. engleskog puka i plemstva. Njome se roman i najviše bavi, tako da je s jedne strane ono što mu oduzima dubinu naglasak na problematičnoj vezi, razvoju, tijeku i svršetku, ali opet je i kroz to autorica uspjela na, ponavljam, pripovjedački majstorski način obuhvatiti važne momente tih prvih Elizabetinih godina na prijestolju (ponovnu obnovu protestantizma, sukobe s Francuzima, političke igre sa Španjolcima i natezanja oko škotskog prijestolja).
Poznato je da je ambiciozni lord iz ugledne obitelji bliske Elizabetinim prethodnicima imao veliki utjecaj na njezine stavove, što je ogorčilo plemstvo i Kraljevsko vijeće. Veza nikako nije bila prihvatljiva jer se od svake princeze, a osobito kraljice, očekivalo da sklopi brak koji će donijeti politička jamstva i osigurati financijsku i političku podršku druge strane sile. Bez obzira na velik utjecaj Dudleyjevih u Engleskoj, on u tom smislu nije kraljevstvu ništa mogao ponuditi.
Elizabeta je prikazana, nadam se vjerno uz dozu autoričine maštovitosti, kao tašta mlada žena, sklona strasti i nekontroliranom ponašanju, ali opet dovoljno mudra i vlastohlepna da zna kada je kraj. Od velikog V iz njezina nadimka (The Virgin Queen) nije bilo ništa, ali dobro je zvučalo umotano u odluku da ni s kim ne dijeli vlast, dakle da se nikad ne uda.
Ne znam koji mi je ovo po redu Philippin roman (peti ili šesti mislim) i preostala mi je još jedino u nas objavljena "Crvena kraljica". Ostalo ću jednom u originalu.
U svakom slučaju, uvijek mi se dodatno smuče ljudi kad se načitam ovakvih zločestoća, prijevara, ubijanja i taštine, ali povijest i jest ocean krvi obavijen mrakom.
Sjajan je dio u kojem je jedan od likova (možda William Cecil, Elizabetin tajnik, ali nisam sigurna a ne da mi se sad tražiti po knjizi) demistificirao ideju rodoljublja koju volimo pripisivati velikim ljudima ili vladarima. Engleska nije država njezinih stanovnika, a smisao nečije vladavine (trenutnog monarha) nije olakšati život puku, već osigurati sebi što dulju vladavinu uz utjecaj i podršku nekoliko aktualno jakih obiteljskih klanova. Ništa više i ništa manje.
Romane Philippe Gregory toplo preporučujem svima koji vole povijesne teme začinjene intrigama jer su zanimljivi i tečno pisani. Sam žanr povijesnih romana, onako kako su ih zamislili i materijalizirali August Šenoa (pod utjecajem Waltera Scotta) i Marija Jurić Zagorka nudi obilje informacija i učenje ili ponavljanje na laganini način.
Meni je sjajno leglo da odmorim mozak nakon silnih eseja i lektira, a prije nekih klasika.
Nema komentara:
Objavi komentar