Podaci o knjizi:
Visoko podignite krovnu gredu, tesari & Seymour uvod
Izdavač: Šareni dućan
Godina izdanja: 2005.
173 stranice, tvrdi uvez
(Još dvadesetak stranica koje ću dovršiti uz kavu... zasad ću samo reći - savršena priča i ocrtavanje lika očima drugih. Čisti užitak za čitanje.)
(Malo kasnije...)
Kroz pripovijedanje o jednom događaju iz prošlosti, odlasku na bratovo vjenčanje 1942., Buddy Glass, mladi vojnik, jedan od sedmoro djece u nekonvencionalnoj obitelji Glass, predstavlja nam svoju duboku povezanost sa starijim bratom Seymourom, koji se kasnije ubio.
Roditelji Les i Bessie Glass nemaju posebno mjesto u ovoj priči, osim što na početku saznajemo da su bili putujući umjetnici u varijeteu i kasnije pokretači radio emisije To je pametno dijete!, koja je obilježila djetinjstvo njihove djece.
Seymourov je lik čitavo vrijeme jasno odsutan iz priče, osim što možemo pratiti nekoliko stranica njegova dnevnika, ali je i sveprisutan jer su ostali likovi ocrtani kroz svoja razmišljanja i viđenje njegova postupka - privremenog nepojavljivanja na vlastitu vjenčanju.
Premda sam sklonija romanima kao književnoj formi a pročitala sam ih mnogo, mnogo, dobra me priča uvijek zadivi i dugo razmišljam o njoj, tj. o načinu građenju teksta.
Bravo, Oče Proze U Trapericama, bravo Lovče U Žitu! Genijalac. Svatko tko puno čita i cijeni ljepotu teksta, kakve god tematike bio, uživao bi u ovome djelu.
Sve je tu, na sedamdesetak stranica. Fizička odsutnost glavnog lika dubinski psihološki ocrtanog, začudna situacija tjelesne zarobljenosti potpuno različitih ljudi u limuzini i stanu, povezanih jedino postupkom odsutnog Seymoura.
Trenutna i kratka Seymourova prisutnost kroz dnevnik koji Buddy čita u kupaonici čini ga još odsutnijim, a ipak tako jasnim i razumljivim na kraju. Čovjek koji je prirodno sklon nesreći i osami jer je pjesnik po vokaciji, a radijska zvijezda i kasnije vojnik zbog životnih okolnosti, čitavo vrijeme pred vjenčanje ima osjećaj da ga ljudi silno žele učiniti sretnim i da iz te zamke nema pravog izlaza. Pojačana osjetljivost mlađeg brata, pripovjedača Buddyja, na banalne trenutke u kojima osjeća nejasnu simboliku nesreće koja slijedi, a ne može je svjesno definirati, samo upotpunjuje mračnu atmosferu čitave priče, koju nikako nakon završetka ne bih nazvala tragičnom.
Ekscentričnog Seymoura brat je posve razumio i duboko volio, a u takvim osjećanjima nema ni trunke tragike.
Ne znam bi li se ostali čitatelji složili sa mnom, ali autorov izbor naslova priče uzet iz svadbene pjesme starogrčke pjesnikinje Sapfo, u čijem nastavku mladenac svečano prolazi kroz visko podignute krovne grede, tumačim kao želju za slobodom od konvencija i sreće koje se Seymour toliko bojao, a ne kao okvir vjenčanju.
(Nastavljam čitati drugu priču Seymour uvod...)
9. srpnja 2013.
Danas sam odustala od Seymoura..., što mi se vrlo vrlo rijetko događa. Vratila sam ga u knjižnicu kad sam išla iz škole. Dani su čekanja rezultata državne mature i završni dani u školi prije godišnjeg. Noćas sam čitala, onako štreberski se trudila prožvakati dvadesetak stranica, usprkos tome što sam negdje pročitala da je to Salingerovo najneprohodnije djelo. Jednostavno se ne mogu sad skoncentrirati na dešifriranje njegova misaonog toka i na veličanje Seymoura koje mi je potpuno nejasno. Svjesna sam da je sve to ključ nečega, ali koliko su me Tesari oduševili, ovo me mentalno ubilo s prvih dvadesetak stranica. Nije mi jasno, a nemam živaca za dubinsku analizu...
Naravno, kao pasionirani čitatelj, ne osjećam se dobro kad nešto ne dovršim, ali eto... Za Salingerove priče očito treba vremena za dubinsku analizu i pripremu. Nisam zasad čak ni istražila kako su se u odvojenom izdanju našli Tesari i Seymour - uvod, toliko različiti...
Nema komentara:
Objavi komentar