Sjajna filmska priča prema istinitom događaju koju zajedno potpisuju redatelj Ademir Kenović i suradnik na scenariju, pjesnik Abdualh Sidran. Film sam prvi put gledala prije dvadesetak godina, pa prije nekoliko godina i neki dan. Znači - tri puta dosad i opet mi je bio više nego dobar.
Tako tužan, kao i Kuduzova (promijenjeno stvarno ime) sudbina.
Bećir Kuduz (Slobodan Ćustić) vraća se iz zatvora i pokušava nastaviti živjeti bez sukoba i nevolja. Želi raditi, u čemu mu pomaže rođak. Prihvaća se teških zidarskih poslova, ali je zadovoljan. Ubrzo se vjenča s lokalnom namigušom Bademom (prekrasnog li imena) te prihvaća njezino dijete, petogodišnju djvojčicu.
Kuduz je tip tragičnog junaka, pozitivac kojem jednostavno ne ide. Badema ne može živjeti njegovim načinom života, ne odgovara joj mir. Sve završava tragično, Kuduz ubija nju i ljubavnika, a pred kraj filma skriva se po šumama od policije.
Osim što nemam nikakvih zamjerki na filmsku naraciju i uvjerljivost, dva su trenutka u filmu koja me osobito pogađaju. Jedna od svađa među supružnicima, kad se Badema nakratko vratila, nabijena je Kuduzovim emocijama dok joj govori da ne može živjeti bez nje i djevojčice. Uvjerava je da je ona, bez obzira na sve što mu radi, dobra, jer je on ne bi volio da to ne zna.
I scena pozdravljanja s Bademinom djevojčicom kroz prozorsko staklo prije bijega.... sjajno i jako. Malena je svoje vrhunski odglumila.
Film je obogaćen dobro pogođenim lokalnim koloritom bosanskog malog gradića i iskusnim glumcima poput Mustafe Nadarevića i Branka Đurića, a tu je i nezaobilazni bosanski humor koji samo pojačava konačnu tragiku. Sve je odlično, osim tona, kao i u svim ex-yu starijim filmovima. Šumovi, pozadinski glasovi i glazba stalno ometaju razumijevanje i jasnoću dijaloga, što prilično smeta, čak i razdražuje tijekom gledanja.
Nema komentara:
Objavi komentar