Međutim, od početka, doslovno od prve stranice, nešto me kočilo. Opet sažetak na poleđini romana koji upućuje da je riječ o napetom povijesnom krimiću. Zašto me to podsjećalo na meni mrskog Dana Browna?! Sad znam zašto. Ako je zaplet ono što nosi djelo, ništa od toga. Što sad imam od romana Dana Browna? Sve sam zaboravila, zaintrigiralo me nakratko dok sam čitala, previše činjenica, obrata, nizanja svega i svačega uz odsustvo stila i istinskih emocija koji bi udahnuli dušu plošnim likovima. Čista uzročno-posljedična linearnost teksta koju autor prilagođava svojim mogućnostima.
Jednako kao i s ovim romanom.
Antoniju Garridu, inače profesoru na Politehničkom sveučilištu u Valenciji, ovo je prvi roman koji je pisao sedam godina. Nije brusio stil, nego je učio o srednjem vijeku. U listopadu 1999. nazočio je kongresu o automobilskoj industriji u blizini Frankfurta. Tamo je upoznao jednog kolegu, nebitno kojeg, završio na večeri kod njega, a supruga domaćina bila je zauzeta svojom doktorskom disertacijom o vladavini Karla Velikoga i nije sudjelovala u pripremi večere. U razgovoru koji je uslijedio Garrido se zainteresirao za tematiku srednjeg vijeka kao malo dijete, i rodila se ideja o pisanju romana. Oduvijek je želio napisati roman, kaže u pogovoru. Eh, pa želim i ja, ali ne usuđujem se. Mislim da ne pišem dovoljno dobro. Je li on faca jer se usudio, još mu je postao bestseler :), ili sam ja faca? :) Ja sam.
Nije ovo loš roman, ništa lošiji od mnogih drugih povijesnih romana, žanra koji obožavam, ali mi se i jako zamjerio u suvremenom dobu. Jeste li primijetili poplavu "povijesnih romana" proteklih godina? Kao da mnogi koji se žele igrati pisca uzmu pod tipke povijesnu materiju i vježbaju. A mnoštvo čitatelja gladnih laganini prikupljenog znanja o nekom razdoblju - plus marketing - proizvode bestselere.
Dakle, iz ovog se romana može saznati dosta činjenica o pisarskom umijeću u srednjem vijeku, i to mu je najjači dio. Likovi i događaji su bezizražajni, svejedno je čitate li dio o pokušaju silovanja, ubojstvu, pripremama za smaknuće, prejedanju, gladi... sve je isto. Pročitali ste, idemo dalje.
Vjerojatno sam već i dosadna, ali čvrsto stojim iza svog uvjerenja, potkrijepljenog tisućama pročitanih stranica. Uzmite si bilo koji Šenoin ili Zagorkin roman i naučit ćete više o povijesti (pri tome nije bitno što se radi o hrvatskoj povijesti), a uz to ćete se uživjeti u atmosferu i likove toliko da ćete biti istinski žalosni kad završite druženje s knjigom. Talent je u pitanju, a kod ovo dvoje i ono nešto što nedostaje današnjem vremenu i tržišnom izdavaštvu - rodoljubna iskra iz koje se zapali vatra iskrenog nagnuća da se čitatelja pouči i zabavi. Da, oni su znali pisati, i pisali su s plemenitim namjerama, koje nemaju baš ništa s pojmovima bestseler, ludilo, obavezno kupite i pročitajte. Pa odložite i zaboravite.
Nekoliko sati poslije (13.56): Možda sam ipak bila prestroga, ali ljuti me kad se netko razbaca na 500 stranica, a nije to to.
4 komentara:
Svaka čast Martina. U prvom redu što si smogla snage i volje da pročitaš tih 500 stranica.Ako ništa drugo, barem si saznala nešto o pisarstvu u srednjem vijeku. Jedan je čovjek prije 1900 godina izjavio da niti jedna knjiga nije toliko loša da u njoj ne bi bilo bar nešto dobro. Kruno
Vrlo zanimljiv osvrt. Poštovana Martina, molim Vas, postoji li mogućnost praćenja Vašeg bloga? Hvala! :D Maja
Dodat ću opcije za praćenje kad budem za računalom. Sad sam na mobitelu. :) pozdrav i sve najbolje, Majo. I tebi, Kruno, sve najbolje ali mi imamo i druge kanale.
Hvala najljepša na brzom odgovoru. Sve najbolje i Vama, srdačno Maja
Objavi komentar