U jednom svom kritičkom osvrtu Nenad Polimac napisao je da si nije dopustio da se redatelj njime kao gledateljem poigrava jer je bilo isuviše očito kako ga želi uvući u visokoemocionalni naboj ove melodrame.
To je, pretpostavljam, trebala biti negativnost zapravo vrlo dobrog filma. U drami u čijem je scenarističkom temelju istiniti događaj s prostora Bosne zahvaćene etničkim sukobima jake su emocije suvišne?!
Film je sjajan u svim segmentima i pošteno sam se isplakala nad uvjerljivom glumom fantastične Alme Price, Olge Pakalović i Mije Jurišića. A o mračnom i zastrašujućem Mustafi Nadareviću u sporednoj ulozi ne treba ni govoriti. Savršeno mu leže takve uloge.
Radnja je ispresijecena trima vremenskim razdobljima odlično sklopljenima u razumljivu i jasnu cjelinu, a šminku koja je postarala određene osobe posebno pohvaljujem. Fotografija je uglavnom realistična, jasnih obrisa, tek tu i tamo prelazi u impresionističku snovitost, ali opet znalački napravljeno.
A najboljim elementom smatram poruku filma. Svaki sukob na etničkoj razini besmislen je do apsurda, i to ovaj film na snažan umjetnički način (neka to zovu melodramom) jasno daje do znanja. Redatelj ne optužuje nikoga, i Srbi i Muslimani uhvaćeni su u isti vrtlog mržnje koji uništava pojedinačne živote. Sa svake su strane samo ljudi koji gube kontrolu nad svojim sudbinama. Pred kraj filma možda se malo zabrzalo s razrješenjem, ali ovo ipak nije život nego umjetnost koja zgusnutim elementima pokušava prenijeti poruku i ne doživljavam to kao veliki minus.
Na početku spomenuti Nenad Polimac uočio je poveznice s patosom grčke tragedije, a ja vidim tragičku krivnju - znači sudbinsku određenost čovjeka da bude igračkom vremena i volje drugih, gdje svaka individualna (ljudska) odluka može biti pogrešna. Likovi ovog filma, kao i stvarni ljudi, živjeli su na usranim prostorima obilježeni etničkom pripadnošću i suludim ideologijama. Melodrama i patetika? Ne. Tragedija.
Nema komentara:
Objavi komentar