Roberta sam upoznala davne 1993. u vlaku prema Zlatar Bistrici. Moje zlatarsko društvo vraćalo se krajem tjedna iz Zagreba u naš mali grad, trebao je to biti veseo vikend vjenčanja Nine i Jure, prijatelja s kojima smo odrasli. Izvjesni bučni Ante o kojem su već onda kružile usmene legende, Jurin najbolji prijatelj, bio je u tom vlaku u ulozi budućeg kuma, i to ga je jako ponijelo. Sve je odjekivalo. S njim je bio i njegov prijatelj Robert. Ovaj Robert iz naslova. Ante je bio sjajan, ali valjda ja nisam bila baš nekakve volje, ne sjećam se točno, uglavnom, začas mi ga je bilo previše. Totalno previše! Premjestila sam se iz bučne grupe do susjednih sjedala i naoko mirnog Roberta. Netko mi je rekao da je pri kraju sa studijem kroatistike, znači, kolege smo, isto studiramo, miran je, što mi trenutno odgovara... Što reći. Brzo sam se vratila Bučnima (već sam onda bila pomalo divlja - to se kod mene razvijalo sa sazrijevanjem, u tinejdžerkim sam danima bila među mirnijima i nikako nisam iskakala, a kasnije sve više... do trenutne sadašnjosti kad bez problema iskačem i skačem ako mi nešto ne odgovara). Dojam koji je na mene ostavilo polusatno sjedenje i pokušaj razgovora s Robertom očito je bio loš. Djelovao je vrlo bahato, otvoreno cinično (što ne podnosim i dalje), iščuđavao se jadnom vlaku i Zagorju, našim stanicama, kućicama, kokošima... Mislila sam si onda i kasnije godinama, odi ti lijepo vrit, napuhani frajeru... Digla sam se. Muving po vlaku, drmusanje, Ante se dere.... Di ćeš ti? pita Robert. Dosadan si. I antipatičan, zadnje je što sam mu rekla. Nikad više nismo razgovarali, ne znam jesmo li se uopće pozdravili kad smo sišli s vlaka. Na svadbi nisam bila, više se nismo viđali.
Sretala sam mu lice po novinama i časopisima, na internetu, znala sam da piše, da je uspješan... Tvrdila sam i dalje da me uopće ne zanima što radi i kako piše jer je bahat. Ne volim bahate ljude, a njega sam, eto, upoznala. Tvrdili su mi da su mu tekstovi sjajni, a ja opet isto. Nećuuu, bahat je. Nije mi se svidio kao čovjek, zašto da ga čitam? Možda ti se učinilo, možda si krivo procijenila, uvjeravali su me tu i tamo kad smo došli na njega.
Nedavno sam posudila njegov roman u knjižnici, i to samo zato što je moj Ljac (suprug) već nekoliko puta rekao da je izvrstan (on ga je čitao brzo nakon što je objavljen). Baš zato. Uz Ljaca sam dvadeset godina i znam da ne tvrdi bez veze da je nešto dobro. Rekoh si, ajde, da vidimo...
Sad više ne stignem, čekaju me kontrolne, osvrt na roman slijedi kasnije, ali...
Napuhanko, napisao si izvrstan roman.
____________________________________
Lagano i tečno pripovijedanje, vrckav humor, naglašena autoironija, lucidnost i kritičnost, dezintegracija pripovjedačkog "ja", osjećajnost... sve dozirano u pravoj mjeri. Perišiću, svaka čast. Priznajem da sam oduševljena i da je bilo glupo i nezrelo izbjegavati tvoj roman.
Proteklih nekoliko dana imala sam pred sobom slojevito i znalački sastavljeno štivo, istodobno toplo i iskreno.
Dvoje mladih ljudi, Sanja, glumica u usponu, i autorski pripovjedač Tin, novinar, grade svoje karijere i međusobni odnos. Baš to isprepletanje javno-kritičkog i osobno-ispovjednog diskurza romanu daje već spomenutu slojevitost. Osjećaj pri čitanju ne pruža sklonište od stvarnosti, već involviranje u paralelni svijet koji je odraz naše svakodnevice. Društveni problemi u koje je Perišić zagrizao aktualni su od početka takozvane tranzicije iz socijalističkog u kapitalistički svjetonazor kojoj je moja generacija (u širem smislu te riječi) bila izložena. Objeručke smo prihvatili zapadnjačke "šarene laže", ali zadržali domaći plemenski instrumentarij.
Roman je zreo zbog toga što kroz naoko opuštenu i duhovitu naraciju propituje temelje raznih odnosa u koje stupamo. Obiteljski, prijateljski, poslovni i intimni odnosi pokazuju svoje slabosti kada kola krenu nizbrdo. Dakle, baš onda kad bi trebali biti utvrde. Netko će reći da je to samo stvar osobnog doživljavanja, kao i kod glavnog junaka Tina, ali ne slažem se. Kao što se ne slažem niti s čestim tvrdnjama da nismo odgovorni kako je netko nešto shvatio. Itekako jesmo. Samo nam se lakše uvjeravati da nismo. Mene je itekako briga kako me ljudi shvaćaju, i tek kada znam da sam pokušala objasniti na sve moguće načine, odustajem od kamenih glava i prepuštam ih njihovim uvjerenjima.
Negdje sam pročitala zamjerku da se angažirani i britki stil društvene satire pred sam kraj pretvorio u ogorčenu ispovijed razočaranog i neuspjelog mužjaka. Kraj je, po meni, izvrstan i veoma jak. Činjenica da osoba koju si istinski volio u trenucima tvoje krize pomodno sudjeluje u glupavom i beskorisnom performansu, koji je i slika stanja u društvu, sublimira sve kritičarske elemente u gorko završno prihvaćanje. Neoštećeni nastavljaju oni koji se prilagođavaju i bez žaljenja žurno udaljavaju od prošlosti.
Pa što je bolje - zamrznuti starog sebe i biti kopija vremena ili se svjesno izlagati ranjavanju? Svatko zna za sebe.
Nema komentara:
Objavi komentar