REDATELJSKA IZJAVA: Potaknut anegdotom kojoj sam svjedočio u mariborskoj vojarni 1989. kada je crnogorski vojnik rekao da njegova obitelj ne radi ništa nego brine da baba ne umre jer ima američku mirovinu, 1999. napisao sam scenarij koji je postao film "Sedamdeset i dva dana". Prvotno zamišljen kao komedija, scenarij je po ulasku u fazu snimanja postajao sve mračniji i kompleksniji, sa nekim novim situacijama i odnosima likova, što je dijelom i zasluga predivne glumačke ekipe koju sam imao sreću okupiti na projektu. Ipak, smatram da je ostalo mnogo komičnih elemenata koji će nasmijati publiku i ne previše onih mračnih, koji će nas podsjetiti što se događa nekoliko kilometara od naših bezbrižnih domova.
E pa ovo je filmčina! Oduševljena sam i mogu napisati samo pohvale o svemu. Najiskrenije savjetujem svima koji ovo pročitaju, a nisu gledali film, da si ne uskrate to iskustvo.
Premda je film napravljen u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, namjerno sam ga ovdje svrstala u kategoriju Srbija, jer sve vuče na njihov način slaganja filmske naracije: ekspresivan humor, socijalna karakterizacija, uvjerljiva naracija, izvrsni glumci - ovo zadnje s obje strane.
Nema elementa koji je podbacio - baš nema.
Možda je netko već primijetio da ne volim donekle prepričati sadržaje filmova jer to kvari gledanje drugima.
Ali zato ću još malo iskomplimentirati, na primjer, glumce.
Ne znam otkud početi.
Rade Šerbedžija, naravno. Svašta su o njemu rekli - i dobro, i loše. Nedavno sam pročitala na fejsu jedan komentar u kojem je popljuvan u stilu -njemu samo leže preglumljavanja krležijanskog tipa, psihički ubijeni i razočarani intelektualci itd. Ma da! Njemu leži sve što treba, on jednostavno ima taj gard da bahato nosi svaki film u kojem se pojavljuje, bez obzira na podrijetlo i status lika koji mu je povjeren. Mane u ovome filmu je pravi i uvjerljivi antijunak u najboljem smislu. Čini mi se da Rade to odradi onako s pola kapaciteta ako treba.
Mira Banjac je ludilo u ulozi babe - jedne i druge. Kako sam se smijala.
Krešimir Mikić, jedan od omiljenih mlađih hrvatskih glumaca, puno bolji i uvjerljiviji nego u neki dan odgledanoj Svećenikovoj djeci. Može Krešo, kako ne bi mogao, samo treba iz njega izvući to nešto, a Danilu Šerbedžiji je to puno bolje uspjelo nego Brešanu.
Bogdan Diklić je bio i ostao glumačka faca, a tako je i u ovome filmu. Ne sjećam se da mi je negdje podbacio.
Dejan Ačimović, pokojni Predrag Vušović... uvijek jako dobri.
I na kraju, možda i najbolji u filmu, s obzirom na težinu i netipičnost uloge, Živko Anočić u ulozi čudaka Todora. Autizam na lički način i ponavljam, vrlo zahtjevna uloga. Živka sam samo jednom dosad vidjela uživo, u predstavi Shakespeare na Exit, i bio je sjajan.
Uvijek pomislim... ljudi moji, što je to, imamo tako odličnih glumaca, mlade snage obećavaju puno... koji nam je vrag s redateljima i scenaristima? Mislim da je u njima problem. To ovim filmom dokazuju i Mikić i Anočić.
Nema komentara:
Objavi komentar