Britanski filmski institut uvrstio je ovaj film među 100 najboljih europskih filmova strave. Ne patim inače na te klasifikacije, koje mogu odražavati subjektivnost onih koji ih rade i pomodnost vremena, premda ih često tražim i listam jer mogu biti dobar izvor informacija što gledati. Uvijek naletim na nešto za što se uhvatim.
Za film slobodno mogu reći da je remek djelo. Psihološki triler s elementima horora, toliko netipičnog žanra za prostor bivše Jugoslavije, toliko je dobro napravljen da se stalno čudiš. Možda onima koji su vjerni sljedbenici žanra horora film neće donijeti ništa osobito novo, ali taj je žanr ionako toliko iscijeđen u stalnim naporima da šokira gledatelje i natjecanju u nekoj vrsti filmske estetike ružnoće, da to ionako nije mjerodavno. Dobar psihološki triler ili horor ne treba, po meni, biti preplavljen krvlju i provocirati vriskove gledatelja (tko danas uopće vrišti na nešto u filmu, osim nabrijanih tinejdžera koji preglumljavaju?), već graditi malo-pomalo jedan neugodan unutrašnji osjećaj, u čemu ovaj film sjajno uspijeva.
Susret s mladom kolegicom Olgicom (Anica Dobra) kod preosjetljivog sredovječnog pijanista Mihajla (Mustafa Nadarević) prva izaziva tjelesnu želju i trenutni odmak iz depresivne učmalosti, a zatim kako se odnos erotski razvija, posesivnost i buđenje trauma iz prošlosti. Vješto poigravanje realnim i subjektivnim vremenom iz Mihajlove perspektive provedeno je kroz čitav film, čime se gledatelju objašnjavaju njegovi postupci i muka u sadašnjosti, ali i razvija onaj jezivi dio naracije koji je do samog kraja dio prošlosti. Istovremeno je jasno da sve to neće i ne može dobro završiti, ali zbog toga što je film najvećim dijelom psihološki triler, kraj je donekle neočekivan u ipak soft horor varijanti. Pratimo rast ludila jednog čovjeka, pretapanje starih trauma sa sadašnjošću kroz mučan osjećaj već viđenog koji oduvijek psihološki intrigira recipijente, a može se sjajno iskoristiti u filmskom mediju.
Osim uvjerljive naracije i izrazite gorke atmosferičnosti, film je dobar i zbog toga što su pojedini detalji (poput majčina lančića) odlično iskorišteni u kasnijim prizorima kad već zaboraviš na njih. Iskorišteni, a ne sklopljeni tek toliko da popune jednu ili dvije scene.
Mustafa Nadarević i Anica Dobra izvrsni su u svojim najtipičnijim ulogama, koje su i obilježile njihove karijere. Mustafa kao mračnjak, a Anica kao živčana fufica.
Početni i završni prizori s grotesknom maskom ostarjelog i ludog psihopata također ne sjedaju pogrešno, nego baš izrazito uokviruju zapravo realističan film koji je, eto, postao možda i najpoznatijim jugoslavenskim hororom (uz Leptiricu i Sveto mesto).
Nema komentara:
Objavi komentar