Ovaj je roman Zagorka napisala na zamolbu i narudžbu osječkoga Hrvatskoga lista koji je izrazio želju "za nečim iz Slavonije", začinjenim intrigama i junacima po Zagorkinu iskušanom receptu, ali s naglaskom na povijest i legende vezane uz regionalne lokalitete.
Povijesnu okosnicu romana nosi razbojnik Stojan Varnica koji je u prvoj polovini 18. stoljeća haračio slavonskom ravnicom pretvarajući čitava sela u svoja taborišta, a seljake i kmetove u svoje jatake. Dio fabule vezan je i uz nezadovoljstvo Slavonaca odlukom mlade carice Marije Terezije da ujedini tri osječke općine, Donju Varoš, Gornju Varoš i Tvrđavu.
U opisima razbojničkih družina i njihovih vođa zadržana je velika realističnost, usprkos brojnim pretjerivanjima i naglašavanjima nekih značajki njihova karaktera. Varnica i Ječmenica, vodeći razbojnici slavonske ravni, jedan stariji i jedan mlađi, tašti su i zaluđeni svojim uspjesima. Naravno, okrutni su i spremni učiniti sve kako bi zadržali svoje pozicije. Možda i nesvjesno, čini mi se da je Zagorka na njihovu primjeru uspostavila sjajnu paralelu s visokim plemstvom koje nosi sve njezine romane. Osim ruha kojim se zaodijevaju i sjajnih raskošnih odaja u kojima obitavaju, plemići i razbojnici gotovo se uopće ne razlikuju. Ne samo u ovome romanu (ovdje čak i manje), nego i u ostalima. I jedni i drugi spremni su na sve da svakodnevno zadovolje svoju taštinu i nahrane vlastitu sliku o sebi. Okrutnost je okrutnost, svjedeno čini li je njegovana ruka u bijelim svilenim ili kožnatim rukavicama ili razbojnička otvrdjela ruka puna ožiljaka.
U opise navika i razgovora između razbojnika vješto su uklopljeni slavonski lokaliteti, močvarno tlo oko Bijelog Brda (danas Park prirode Kopački rit), osječka Tvrđa, dvorci Valpovo i Retfala u vlasništvu plemićke obitelji Pejačević.
Viteško-pustolovno-ljubavne paralelne fabule ne donose ništa novo, osim još jednog vještog uklapanja stvarnih osoba poput plemića Dragomira Orlovića ili obitelji Pejačević u fikcionalnu proširenu strukturu i ponavljajuće Zagorkine poruke da će siromašni, obespravljeni, pošteni i časni biti nagrađeni.
Ispočetka su me smetala imena likova poput Krasanke, viteza Hrabrena, Dragomira ili Zorislava, ali brzo sam se navikla. Kako se razvijala priča i njihova vizualizacija u meni, čime Zagorka jako dobro barata svojim pripovjedačkim majstorstvom, nad njihovim imenima jačale su pripovjedne niti i kroz to uspostavljena, naravno, površna karakterizacija.
I još jedan sjajan element u ovome, a i drugim Zagorkinim romanima: kritika plemićkih običaja i kanona. Magdin otac, grof Pejačević, premda obožava svoju kćer, ne može prijeći preko nekakve fiktivne obiteljske časti koju bi ona narušila udajom za provizora Morovića, upravitelja imanja i građanina. Poigravanjem elementom prerušavanja koji je upotrijebljen u situacijama kada se razbojnik Varnica oblači u odijela zarobljenog carskog savjetnika Webera autorica još jednom jasno ocrtava plitkost i površnost plemstva zaodjenutu draguljima, poveljama i svilom. Čitajući takve romane, ne mogu vjerovati da je jednom netko zaista smatrao da mu rođenjem pripadaju određene stvari i povlastice same po sebi i da je društveni sud ono što čini i drži čast nekog čovjeka. Naravno, izokrenutih, drugačijih i finije nijansiranih podjela ima i danas i jednako su mi neprihvatljive u svakome obliku.
Nema komentara:
Objavi komentar