Ovaj roman suvremene francuske spisateljice Anne Gavalda neplanski mi je "uletio" nakon što sam vidjela preporuku u Čitateljskom klubu Knjižnice Ivane Brlić-Mažuranić.
S obzirom da trenutačno čitam pozamašnog Ishigura, odlučila sam i posudila knjigu u knjižnici kad sam vidjela da nema puno stranica. Onako, zgodno je za školsku torbu s obzirom da uvijek imam knjigu u torbi, a spomenuti Ishiguro stvarno je predebeo za takva kraća svakodnevna putovanja. Odmah sam prokomentirala korice s crvenim ružama jer zaista ne volim "ljubiće", kao i krimiće, a djelovalo je tako. Pa sad, nije baš totalno plitak niti tipičan ljubić, ali najiskrenije, nije ni daleko od toga. Stotine puta prežvakana tema neuspjelih odnosa i načina nošenja s razočarenjima i pogrešnim odlukama. I ona "velika" pitanja je li hrabrije ostati ili otići iz braka u kojem nema ljubavi, osobito ako su se pojavili osjećaji prema nekome drugome.
Meni je sve to "mlaćenje prazne slame" jer svatko se sa svojim osjećajima bori i nosi na svoj način. Tu prestaju svi obrasci i pravila, a tuđi primjeri, koliko god im bili izloženi preko knjiga, filmova i ostaloga, ne pomažu. Tema ljubavi i ljubavnog razočaranja već je toliko isprežvakana da samo najveći majstori mogu ponuditi nešto originalno, pod time mislim na izraz. Anna Gavalda piše tečno, likovi nisu antipatični, lako se uneseš u tijek priče dok traje, i to je sve. Nikakav urnebes od teksta, ništa dramatično niti osobito jako.
Naslovnica mi se ne sviđa pa je ne objavljujem.
Nema komentara:
Objavi komentar