Provincijalka blues: Glas nemoguće ljubavi

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/kemal-monteno-glas-nemoguce-ljubavi/

O meni njihovim riječima

Razumni ljudi znaju da se čitanjem ne može nadoknaditi propušteno u životu. Ali mudri znaju i to da se pukim življenjem ne može nadoknaditi ono što je propušteno nečitanjem.
(Teofil Pančić)

Knjige su najtiši i najstalniji prijatelji. One su najprihvatljiviji i najmudriji savjetnici i najstrpljiviji učitelji.
(Charles Elliot)

Knjiga treba biti sjekira za smrznuto more u nama.
(Franz Kafka)

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini. (Meša Selimović)

Nijedna priča nije ravna crta. Geometrija ljudskog života odveć je nesavršena i složena, odveć izobličena smijehom vremena i zbunjujućim zapletima sudbine, da bi u svoj sustav zakona prihvatila ravnu crtu. (Pat Conroy)

Ne treba vjerovati u dobrotu na nečijem licu. Dobrota počiva drugdje. (Pat Conroy)

... a sad mojim riječima

Knjige su moja opsesija, strast... Čitanje je od rane dobi sastavni dio mene, moj bijeg od stvarnosti i način aktivne borbe s njom. Svojevrstan ponos zbog nečitanja, tj. takve pasivne, staromodne i nekorisne aktivnosti, na koji često nailazim, na mene djeluje krajnje iritantno i stresno. Htjela bih ucijepiti u tog nekog svoju vjeru da čitanje oplemenjuje i nudi nam veliki emocionalni i intelektualni užitak.

Oduvijek sam bila takva i ponosim se time. Odmalena sam žedno čitala sve - čak i naljepnice na raznim proizvodima, sastav laka za kosu, šampona, mliječnih proizvoda, natpise u svojoj okolini, sve ono što ljudi često ne čitaju. Članstvo u knjižnicama primarna mi je potreba i knjige ovisnički skupljam i posuđujem. Nekakav oblik panike zavlada mnome ako nemam kod kuće "u pripremi" barem nekoliko knjiga. U gradskoj knjižnici mog malog grada poznata sam po veselom plaćanju zakasnina iz ranije navedenih razloga. Mislim da mi više ne zamjeraju :)

Često se pitam što je s mislima osobe koja ne čita. Ne mogu to razumjeti i priznajem, dijelim ljude prema tome čitaju li ili ne. Činjenica da radim u školi i predajem Hrvatski jezik, izvor je zadovoljstva, ali i velike količine frustracije. O tome neću sad, ali jednom hoću... :)

Kao mala curica uvjeravala sam tatu da je moguće pročitati "baš sve" što je napisano (to je bio moj dječji način vjerovanja u nemoguće)... nažalost, više to ne mislim. Iz te dječje dobi pamtim i buru koju je u meni izazvao film "Fahrenheit 451" u kojem se Vladinom odlukom pale i uništavaju SVE knjige, a zanesenjaci i narkići poput mene uče ih napamet.

Sad kad sam spomenula tatu, vrijeme je da mu virtualno zahvalim jer je on svojim pozitivnim čitalačkim navikama vjerojatno pokrenuo lavinu. Kad je mislio da sam spremna za prelazak na višu razinu i odvajanje od slikovnica, prepričavao mi je sadržaje knjiga koje je on čitao. Ispočetka mi je označavao dijelove gdje npr. Jack ljubi Mariju, ili ga ona odbija, ili nešto drugo što me zainteresiralo. Uslijedili su prijedlozi poput "Ako pročitaš cijeli roman, dobit ćeš..." :))) hvala, tata...sjajno si to izveo. U dobi od osam godina već sam "gutala" romane Zanea Graya... "Gospodarica pašnjaka", "Sjaj zapadnih zvijezda"... i još mnogo njih. U devetoj i desetoj navalila sam na Alexandra Dumasa, Agathu Christie, Mariju Jurić Zagorku, pa Šenou, mog dragog Šenou kojem se divim i danas, a s kojim sam se sprijateljila jedne zime kad sam dugo bila bolesna... Uslijedio je studij književnosti...

Svrha je ovoga bloga odavanje virtualne počasti mojim prijateljima u ritmu čijih rečenica i misli živim već tridesetak godina.

U skladu s današnjim vremenom, bit će to i virtualni dnevnik mojih interesa i vremena koje uspijem odvojiti za sebe.

Provincijalka blues

01 veljače 2015

Glas nemoguće ljubavi

Nema komentara:

Objavi komentar

Ljudi na mojoj frekvenciji

Kategorije