Jilliane Hoffman; Slatke, male stvari

 Tip štiva koji inače izbjegavam. Zaplet, moderni detektivi, ubrzan razvoj radnje s neprestanim uvođenjem novih elemenata koji te ne vode spoznavanju tajne i otkrivanju negativca, nego te zapravo udaljavaju, tamo nekakav grad u nekoj bližoj prošlosti ili sadašnjosti - a sve nakon čitanja brzo zaboraviš i pomiješa ti se sa sličnim uratcima. Povremeno si ipak dopustim izlet u trilerske vode pa zaključim isto - da nije to za mene. U redu je dok čitaš, ne opterećuje mozak (mada ja baš volim da mi tekst opterećuje misli i isprevrne me i uzruja i rasplače i navede na promišljanje i revidiranje). Ovaj sam roman neplanski posudila u knjižnici nakon susreta s našom školskom psihologinjom koja mi je rekla da ga je pročitala u jednoj noći. Polakomila sam se i prebacila knjigu na svoje ime jer eventualno ću nešto takvo uzeti nakon preporuke. Nije mi žao, ne smatram sate koje sam mu posvetila izgubljenim vremenom, ali nisam ni oduševljena.
Poput onog stiha Parnoga valjka Sve dok traje, dobro je..., ali poslije nemaš što zadržati u sjećanju.

Poglavlja romana neuobičajeno su kratka, stranicu-dvije, i ima ih devedesetak. Čitava je kompozicija složena filmski, kao kolaž slika u kojima se izmjenjuju različiti likovi i njihove unutarnje dileme i muke. Glavni detektiv Bobby Dees tipičan je klišejizirani momak kojeg osobna drama i društvena odgovornost tjeraju na bespoštednu borbu s izazivačem koji svjestan njegova obrasca ponašanja čitavo vrijeme bocka i ruje tamo gdje se gnoji. U naoko nerješivoj situaciji detektiv, zapravo agent, doživljava prosvjetljenje i njegovo ogromno radno iskustvo usmjerava mu pogled na najbeznačajniju moguću pojedinost koja pruža novi kut gledanja i eto raspleta. Melodramatičan i potpuno neuvjerljiv završetak zaokružuje plemenita nastojanja agenta koji je pronašao manijaka, spasio brak i obitelj te se potvrdio na svim područjima. Mislim, možda je i moguće, ali toliko je bilo predvidljivo da nema nikakvu težinu.

Ovaj ću roman ipak preporučiti učenicima kao lagano čitljivu i zanimljivu izbornu lektiru jer je sadržajno dobro obrađena tema opasnosti od internetskih lažnih profila i zlostavljača koji na taj način vrebaju maloljetne žrtve. Najbolji dijelovi teksta upravo su oni u kojima su izloženi dijalozi između između psihotičnog i prepredenog El Capitana i djevojaka koje su mu zapele za oko i planira ih nagovoriti na susret. Premda linearna naracija s povremenim retrospekcijama, i zbog žanra i zbog kratkih poglavlja, ne zadire u dublje psihološko profiliranje likova, prikaz tinejdžerki željnih pažnje i uzbuđenja koja su im nedostupna zbog ograničenja u izlascima vrlo je uspio.