Svjetlozelena

Ne sjećam se krupnijeg snijega. Bio je pravi užitak voziti se u autu i gledati bijele pahulje kako plešu i sudaraju se u mrklome mraku. U zraku je vladala prilično tmurna atmosfera. U onih sat i pol koliko nam treba od bolnice do kuće nitko nije progovorio ni riječi. Ujak nas je ostavio ispred kuće. Mama je u rukama nosila toliko vrećica da nikako nije mogla izvaditi ključ iz džepa. Polako je već gubila živce, a ja…nisam htjela vaditi ruke iz džepova jer mi je bilo hladno. Čim smo ušle u kuću, odjurila sam u sobu i sklupčala se ispod dekice da se ugrijem. Tek sam onda mogla razmišljati. Čula sam mamu kako plače. Ponovno. Osjećala sam kako me savjest peče sve više i više. Uzela sam komad svjetlozelenog papira i počela pisati:

            „Oprosti za svaki onaj put kad sam počela vikati bez razloga, za svaki put kad smo se posvađale pa mi je izletjela ružna riječ ili psovka. Znaj da mi je bilo žao i prije nego sam uopće progovorila, ali nešto mi nije dalo da šutim. Oprosti što te nikad nisam tješila, pa ni sada kad čujem tvoj plač. Oprosti što sam ti se smijala kad nešto nisi znala i radila budalu od tebe umjesto da ti sama objasnim. Oprosti što te nikad nisam shvaćala, a nisam se baš ni trudila.  Tolike godine nisi uspjela prežaliti tatinu smrt, a sad se i sestra bori za život. Oprosti što me nesreće nikad nisu pogađale k'o tebe. Vjeruj mi da ni meni nije jasno zašto ne mogu plakati ni tugovati, i kao da nisam svjesna činjenice da mi sestra umire, ja razmišljam o haljini koju sam htjela kupiti i o Marku koji se već četiri godine vuče kroz moj život kao lajtmotiv, ali ti ga nikad nisam ni spomenula. Nije mi jasno zašto sam zbog njega plakala, a zbog Dijane, tebe i tate ne mogu. Ljuta sam na samu sebe i ne znam je li problem u meni ili sam samo nezrela. Oprosti što ti se nikad nisam mogla povjeriti. Nisam ti rekla što radim kad izlazim, putujem ili imam nešto svoje, a to je tako često da se rijetko uopće i viđamo. Znam da se ne slažeš s tim da sam uvijek odsutna, ali molim te, pokušaj me shvatiti. Želim da budeš ponosna na svaki moj uspjeh umjesto da se pitaš je li primjereno da se zabavljam u ovakvoj situaciji. Znaj da prije svake gluposti pomislim kako bi ti reagirala da saznaš. Više me strah osramotiti tebe nego sebe. Stvarno se trudim tako da se nikad ne posramiš što sam tvoja kći. Oprosti što ne mogu s tobom otvoreno razgovarati i sve ti priznati. Pretpostavljaš da nisam najmirnije i povučeno dijete. Vidiš da sam uvijek u središtu pažnje, ali ne brini, daleko sam od razmaženih tinejdžera iz američkih filmova. Usadila si mi osjećaj straha od ilegalnih stvari.  Oprosti za svaki put kad sam ti mogla pomoći, ali nisam to učinila iz ovog ili onog razloga. Kad nisi mogla pronaći ključ zbog  vrećica u ruci, a snijeg nas je hladio, ili kad si me nešto zamolila... Bilo mi je žao, ali eto… lijenost je učinila svoje. Oprosti za svaki put kad ti nisam rekla hvala, a trebala sam. Za svaki ručak kojem sam prigovarala ili loše ispeglanu majicu. Najviše mi je žao zbog zida koji nas dijeli od iskrenosti. Nemam dovoljno hrabrosti, ali znaš što ti želim reći, zar ne?“

              Izvukla sam ispod kreveta ružičasti sef koji sam dobila tako davno da se ni ne sjećam od koga. Otključala sam ga. Unutra je bila hrpa svjetlozelenih papira. Oduvijek sam voljela tu boju. Pogledala sam kojim je brojem označen posljednji da bih mogla numerirati i ovaj današnji. 124! Prolistala sam nabrzinu sva svjetlozelena pisama i po ne znam koji put zaključila da gotovo isto piše na svakome, samo što nisu sva bila za majku. Stavila sam papir k ostalima, a zaključani sef vratila ispod kreveta. Savjest se umirila. Zatvorila sam oči i ponovno gledala krupni, bijeli snijeg i razmišljala o Marku. 

(Sandra Petreković, 2. razred; Srednja škola Zlatar, Zlatar)