Kad god sam se išla van igrati, moja je mama htjela znati gdje ću točno
biti. Kad bih se vratila kući, ona bi me pozvala u spavaću sobu,
zagrlila me i izljubila. Gladila bi mi kosu i rekla: 'Toliko te volim', i
kad bih ja kihnula, rekla bi: 'Nazdravlje, znaš koliko te volim, zar
ne?', a kad bih ustala da odem po rupčić, rekla bi: 'Ja ću ti ga
donijeti, mnogo te volim', i kad bih tražila kemijsku da napišem zadaću,
ona bi rekla: 'Uzmi moju, sve za tebe', a kad bi me zasvrbjela noga,
ona bi rekla: 'Svrbi li te tu, daj da te zagrlim', a kad bih rekla da
idem gore u sobu, ona bi za mnom vikala: 'Što da radim kad te toliko
volim?' I ja sam uvijek htjela reći, ali nikad nisam rekla: Voli me
manje.
MOJA SE MAMA NIKAD NIJE ODLJUBILA OD MOG TATE
Njezina je ljubav prema njemu bila jednako snažna kao onog ljeta kad su se upoznali. Kako bi postigla takvo stanje stvari, odbacila je život. Ponekad danima živi od zraka i vode. Budući da je jedini složeni oblik života koji to može, trebala bi imati svoju vrstu. Jednom mi je ujak Julian kazao da je kipar i slikar Alberto Giacometti rekao da se katkad, da bi naslikao glavu, moraš odreći cijele figure. Da bi naslikao list, moraš žrtvovati cijeli krajolik. Isprva se može činiti da se ograničavaš, ali nakon nekog vremena shvatiš da, posvetiš li se jednom centimetru, imaš veće izglede sačuvati određeno viđenje svemira nego ako naumiš naslikati cijelo nebo.
Moja mama nije odabrala list ili glavu. Odabrala je mog oca, i kako bi sačuvala određeni osjećaj, žrtvovala je cijeli svijet.
Nema komentara:
Objavi komentar