Jedan od najdražih mi filmova. Onih koje uvijek mogu pogledati, sretna ili tužna. Ubrajam ga u svoje filmove jer oplemenjuje i snažan je, neovisno o načinu prezentacije građe, kombinaciji žanrova, scenskim i tehničkim rješenjima. To je dobar film, film po mojoj mjeri, jer koliko god ga puta gledala, ostavlja me nekako okrjepljenom, ispunjenom, čini me sretnom. Sve mi je poznato, a opet, kad te povuku emocije, čini ti se da si bolja osoba jer si opet odreagirao na tkivo filma. Eto, to je za mene sjajan i poseban film.
Nema puno takvih, koliko god gledala. Ima, naravno, sjajnih filmova, starijih i novijih, za koje mi je drago što postoje, cijenim ih i smatram filmskom kulturom, ali ponavljam, malo je onih kojima se mogu ne znam koliko puta vraćati. Kao i nekim, ali samo nekim knjigama.
Forrest Gump, Život je lijep, Lovac na jelene, Društvo mrtvih pjesnika, Divan život, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Sjaj u travi, Moj privatni Idaho, Betty Blue, Paris - Texas, Parada, Lepa sela lepo gore... čudna je to mješavina i slobodno se prema van može smatrati guilty pleasure kategorijom, ali to su filmovi kojima se ja punim i koje gledam, gledam i gledam... Osim Dragojevića, nema tu Aronofskog, Hitchocka, Tarantina, pa čak i Clinta Eastwooda... Tarkovskog, Verhoevena, koji mi jesu omiljeni redatelji. Ovo su moji primjerci, moje male filmske Biblije.
Sve su to filmovi s jakom emocijom i snažnom porukom, barem meni, i to im je jedino zajedničko.
Moji filmovi.
Film Život je lijep nisam svrstala u komedije, i to je valjda jasno. Koliko god se Roberto Benigni oslanjao na chaplinovsku fizičku glumu i brzi govor popraćen gestama i grimasama, koliko god po vokaciji bio komičar, ovo je drama - film koji problematizira ljubav u nehumanim uvjetima i spremnost na žrtvu.
U okupiranoj Italiji obitelj s ocem židovskoga podrijetla završava u koncentacijskom logoru. Majka svojevoljno ulazi u vlak smrti, premda nije na popisu. No to nije ono što čini dramatiku filma pamtljivom. I Milena Jesenska svjevoljno je nosila žutu zvijezdu na rukavu iz protesta prema sudbini Kafkine obitelji, što je dubokog poštovanja vrijedan osoban i human čin žene koja voli i razumije stvarnost u kojoj živi. Ono što je mene kupilo u ovome filmu, a vjerujem i još mnoge, jest dosad koliko mi je poznato neobrađena ideja da strahotu i nepravdu za koju ne znaš kako će završiti djetetu predočiš kao igru. Nevjerojatna je psihologija predstavljena u ovome filmu. Dijete je preživjelo zahvaljući očevim nadljudskim naporima da fizički izubijan iz dana u dan život u logoru pretvara u opasnu igru u kojoj je glavna nagrada pravi pravcati tenk. Svakodnevne situacije tako postaju igra, stvarnost se poništava vjerom da činiš pravu stvar za svoje dijete. Neka je nerealno, ali je plemenito i obogaćuje. Varijacije nerealnog iz filma itekako su moguće u stvarnome životu.
Možeš li učiniti više za svoje dijete ako ga u osjetljivoj dobi poštediš surove stvarnosti koju ne možeš izbjeći pa odraste neoštećeno i kao odrasla osoba shvaća dubinu tvoje žrtve?
Otac u ovome filmu, premda karikirano na trenutke, potpuno je svjestan da svaki novi dan može biti zadnji. Mali svakodnevni uspjesi pogonsko su gorivo za sljedeći dan, pa sljedeći....
Nema komentara:
Objavi komentar