Kundera se u svojim djelima često bavio lakoćom.
O lakoći
Šala
Išao sam tom prašnjavom cestom i osjećao tešku lakoću praznine koja je pritiskala moj život.
Život je negdje drugdje
Jaromil je ponekad sanjao strašne snove: sanjao je da treba podići neki izuzetno lagan predmet, šalicu za čaj, žlicu, pero, a ne može; bio je sve slabiji što je predmet bio lakši, i poklekao je pred njegovom lakoćom.
Knjiga smijeha i zaborava
Taj prazan prostor u želucu, to je upravo ta nepodnošljiva odsutnost težine. I kao što jedna krajnost može u svakom trenutku prijeći u svoju suprotnost, tako je lakoća dovedena do maksimuma postala strahovita težina lakoće...
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji. Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni.
Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?
I za kraj Kundere poanta: Težina, nužnost i vrijednost tri su međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost.
-------------------------------------------------------------------------------
Vjerujem u vrijednost težine jer me samo težina trajno poučila. Ili - sve što jesam (iznutra i izvana) postigla sam na teži način. Moji prijatelji znaju da me ne trebaju pitati za mišljenje ili savjet ako očekuju odgovor da odustanu i prigrle lakši način. Za ono što uistinu voliš i želiš, treba se pomučiti. Kukavički je odustati od težine da bi se poštedio - čvrsto vjerujem u to. Odustaješ od intenzivnog i zapravo neopisivog ispunjenja. Neopisivog onima koji biraju lakoću. Oduzimaš samome sebi nešto što ni na jedan drugi način ne možeš spoznati. Nikad nisam bila tako živa i ispunjena - a bavim se mnogim stvarima i nikada mi nije dosadno, i zaista mislim da imam ispunjen život na mnogim područjima - tako sretna i nesretna u isti mah, tako teška i tako laka istovremeno kao kad sam proživljavala svoju Pirovu pobjedu onih dana čijem je postojanju u meni posvećena Arsenova Otkako te ne volim. Onda sam si bila najljepša i najbolja. I nisam nikad požalila zbog svoje odluke. Naučila sam jesti i hodati, upoznavala sam iznova zvuke i boje, gnjavila ljude pitajući kol'ko će to trajati i potvrdila neke ljude jer su bili uz mene, pravila sam paniku, žmirkala i dugo dugo se privikavala na prejako svjetlo koje je isijavalo iz lakoće kad je jednom počelo umirati. Vratio mi se osmijeh i moje su šale i vrckavosti opet dio mene. O da, bilo me je strah i prije i poslije. Još kako. I tu sam - idem dalje i sretna sam što sam samom sobom, svojim karakterom odživjela osjećaj o kojem sam toliko čitala. Nema više težine, ni lakoće, živi se dalje, samo iskustvo i ponos.
Arsen je pjevao o tome. O istoj težini koju se proživjelo i o lakoći koja je bila tako teška da je zahtijevala pjesmu. Prelijepu pjesmu. Zauvijek moju.
Nema komentara:
Objavi komentar