Redatelj: Richard Linklater (Julie Delpy, Ethan Hawke)
Što da dobijete drugu šansu s nekime iz prošlosti? moto je filma Prije sumraka. Znam za sebe, ali nema univerzalnoga odgovora. Opet bi sve ovisilo o tome o kakvim se karakterima radi. Neki ne prihvate ni prvu priliku zbog analiziranja, straha i nejasne slike u budućnosti.
Celine i Jesse ponovno se sreću 9 godina nakon zajedničke noći u Beču. Prvi dio trilogije završio je tako da su se dogovorili da se za šest mjeseci nađu na željezničkom kolodvoru, na istome mjestu s kojega kreće Celinein vlak za Pariz. Oboje su sretni i spunjeni zajednički provedenim vremenom i pred sam kraj prvoga filma ne pada im na pamet da to bude jedini zajednički dan. U drugome dijelu saznajemo da Celine nije došla, a Jesse jest. Njoj je umrla baka u Budimpešti i taj je dan bila sahrana. Brojeve telefona i adrese nisu izmijenili, a nisu si čak znali ni prezimena.
Sreću se u knjižari u kojoj Jesse promovira svoju knjigu inspiriranu susretom sa Celine. U braku je i ima sina. Celine je neudana i u vezi s fotografom koji puno izbiva. Opet šeću, ovaj puta, pariškim ulicama i razgovaraju o svemu. Celine je znala da Jesse dolazi u Pariz jer je pročitala najavu u novinama i susret nije slučajan. Željela ga je vidjeti.
Jesse, naravno, propušta večernji avion za SAD i ostaje. Kraj je nedorečen, ali izraz njegova lica dok joj govori da zna da propušta avion obećanje je predavanja osobi o kojoj je razmišljao devet godina.
Ovaj mi dio nije bio toliko dobar kao prvi (prvi mi je sjajan), premda je osjećaj nakon gledanja opet bio pozitivan. Onako, ponijelo me što propušta avion i ostaje. Što me je sve zasmetalo? Pa dosta toga zapravo. Razgovor na kojem se temelji i ovaj dio trilogije nije više tako spontan. To ne čudi s obzirom na okolnosti - nisu se vidjeli devet godina, nesigurni su, a svjesni osjećaja i kako će im biti ako se opet rastanu. Pa ipak, nekako mi vuče na manje spontanu i uvjerljivu glumu Julie Delpy. Ethan mi je opet bio presladak i uvjerljiv. Kod nje me, dakle, nešto smetalo, nešto je nedostajalo kroz veći dio filma (koji je sam po sebi kraći od uobičajenoga). On je nezadovoljan brakom, svjestan da voli drugu ženu o kojoj neprestano razmišlja i opet je želi upiti u sebe pogledom. Osjećaj da ovo nije definitivni rastanak manje je prisutan nego u prvome dijelu, i vjeujem da bi mi tako bilo i da ne znam da ima i treći dio.
Ipak sam zadovoljna. Ideja o trilogiji s glumcima koji sudjeluju u stvaranju scenarija i realno stare kao i protagonisti odlična je kao i prikaz aktera u različitim fazama života s istim osjećajima. Vječito pitanje i inače u ljubavnim odnosima jest koliko vrijede kratkotrajni trenuci zanesenosti nekim o kome zapravo ne znaš ništa. U što bi se pretvorila ta zanesenost u srazu sa svakodnevicom? Vidjet ću u trećem dijelu, barem što se tiče filma.
Nemam iskristaliziran stav o navedenim pitanjima. Znam da razmišljam slično kao Celine u prvome dijelu kad kaže da mora upoznati nekoga, saznati puno toga da bi ga zavoljela, istinski zavoljela. Početni impuls kod mene uvijek je bio duhovan, a ne fizički i svodio se na nešto neprepričljivo, uglavnom ga nisam mogla izverbalizirati u suvislome objašnjenju nekome drugom. Dalje već kako je ispalo. Uvijek sam zazirala od popularnih, na prvu fizički dojmljivih muškaraca, frajera i ekstrovertiranih zvijezda nekoga društva ili sredine. Znam da mene fasciniraju iskrenost i problemi, patnja, onaj nečiji specifičan bol koji nosi u sebi. Onaj tko je patio, kome je bilo teško, ne može biti površan i vjerujem da je sposobniji za duboke osjećaje. Na Celininom bih mjestu i ja izašla iz vlaka, ne zato što je Jesse zgodan i uvrnut, već zato što je razgovor bio ugodan, a on je imao hrabrosti reagirati i biti iskren. Reći - želim te sa mnom do sutra ujutro jer mi pašeš. Ne znam bih li ušla na vlak za Pariz nakon vođenja ljubavi u parku, a da mi je on povjerio svoje stavove o roditeljima i osjećaje povrijeđenosti zbog propale veze te općenito da se tek ovdje na travi osjeća kao on, a inače uvijek kao lažnjak.
Sve napisano asociralo me na misli iz romana Bijela kao mlijeko, crvena kao krv:
Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu.
Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti.
Nema komentara:
Objavi komentar