Ništa te nije vodilo meni.
Iz daljine. I mraka. Od prvih koraka.
Rekla si "osmijehu gdje si". I vrijeme je stalo.
I da si prešutjela, već sam te znao, dovoljno je tako malo.
A kako se iskopava nada?
Kada je raka preduboka i golim ću rukama do dna.
Srušiti Mostove okruga Zagreb i Madison,
gdje god ih nađemo pa zatreba.
Ništa te nije vodilo meni.
Ništa osim tih tužnih očiju iza osmijeha samoće.
Grada noću,
lika koji te osjeća i poprilično mu je jasno što od života hoće.
Scene iz onog bljutavog "Marley i ja" u kojem pseto ipak nije glavna uloga.
Dvoje postanu svijet u kojem se ori smijeh jedne male glave, dvije, pa tri...
Kad te odlete krila konačno preko moga praga.
Želim zalediti taj moment, prešutjeti da si savršena, šapnuti tek moja draga.
Tvoji nježni dodiri i ruke,
ona meka, meka, meka, ispucana usta.
Tvoje grešne bivše ljubavi i moja mrtva iskustva.
Nit vinom nit strahom nit ičim sličnim opijeni.
Krivim putima uhodani,
ništa te nije vodilo meni.
Ni fejzbuk noći zajedno u različitim gradovima
nit tuđe ruke,
niti pogled ranijeg ti falšog glumca
nit gomila koja te guši
pa prošara opet pogledom preko volje i kurca.
Ništa te nije vodilo meni.
Ništa te nije vodilo meni.
Ni jedan od tvojih opreznih plesnih koraka.
Ni pjesmice bez rime, nit priče antijunaka
ni ranjava prošlost.
Tek jedan mali bljesak koji će zažgati n od nas...
Jedna zora i jedan vjetar i njihova divota
i piščeva može bit zadnja: "...i živjeli su sretno do kraja života..."
Jedna zora i jedan vjetar, jedno drugom razneseni
sve, ali sve na svijetu mila, baš sve te je vodilo k meni.
Nema komentara:
Objavi komentar