Suzana Matić, Kako sam te pobijedila (Samosanacije)

Tebe nisam pobijedila zaboravom. Nisam. Ja takve ne zaboravljam.
Ja sam tebe pobijedila svojim vremenom. Naslagao se od lijepih dana bedem ogromni, nema tog diva koji bi ga prekoračio, nema tog lopova koji bi ga zajašio, nema tog glasa koji bi ga nadvisio.

Ja sam tebe pobijedila odlukom. Moja je odluka munja što para, moja je odluka jauk Atlasa slomljenog bedra koji je pogriješio da se naruga nebu, ona je urota noći i oluje, i ja sam joj žedno otvorila sve prozore i gledala omađijana kako se nebo s bljeskom cijepa na dva dijela svaki puta kada ti u mrak prošapćem - Ne.

Ja sam tebe pobijedila ljepotom. Uzimala sam je od svijeta i gutala i hranila se njome i ugrađivala je u sebe i vraćala je svijetu, jer to je jedini zavjet koji nisam izdala, jedini zavjet koji izdajica nisam pogazila, i stala sam na toj posljednoj liniji obrane i nisam pogledala u svijet s greškom u oku. A svijet je onda zahvalno, pažljivo iz mog pogleda izvadio sve prazne lupine nerodnih želja i pustio da ih na šest njegovih strana raznese bezimeni vjetar.

Ja sam tebe pobijedila plamenom. Ja se znam sama u vatru pretvoriti, ja se mogu sama razboljeti, ja ću febrilna i bez pomoći noću gorjeti. Svi moji krijesovi već jesu u meni.

Ja sam tebe pobijedila snagom. I ne traži je u zglobovima... Misao je moja ubojita, misao je moja oštra, misao nesmiljena. Ona je hvat kojim ću i lijepu mušku ruku oboriti, pa i onu ruku koja zna sve staze do mog grla, gdje ne bih tvoju. Strašna je to misao. Od nje hladni bunari u srcima klokoću, riječi prešućuju, grla presušuju, a sve čini i mantre se zauvijek razbiju.

Ja sam tebe pobijedila drugim. S njim sam ruke u tristo čvorova vezala, pa ih onda noćima rasplitala, i vidio je boju mojih očiju i otimao mi uzdahe i ispravljao tipfelere gledajući u linije na mom dlanu, u kraste na koljenima, u opekotine koje sam dobila dodirujući hladno – i pokupio je suzu s mog obraza i okusio je i rekao - ovo miriše na šumu i livadu, i gledao je u moje tijelo i budio ga, i utoplio u njemu ono dijete koje ispod mojih kostiju spava čvrsto sklupčano u sebe da bi samo sebe ugrijalo, a kad sam nas iz sna probudila - on je znao kako me pustiti.

Ja sam tebe pobijedila pobjedonosno. Bila sam vojska s razvijenim zastavama, bila sam da nisi mogao oka odvojiti od mene, bila sam da si se protivnik na mene kladio, bila sam bez tebe najbolja.

Ja sam tebe pobijedila nježnošću. I dalje od ovoga ne treba. Ja sam svoj nadimak životom potkrijepila.

Ja sam tebe pobijedila jer sam te nekad jako voljela...
Zato si ne možeš oprostiti.