David Mitchell, Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta (2)

Treći Mitchellov roman koji sam pročitala od šest koliko ih je ukupno napisao. Fascinirao me Atlasom oblaka, potvrdio se kao sjajan pripovjedač u Livadi Crnog Labuda, a nakon ovoga romana uvrstila sam ga među ljude na mojoj frekvenciji, posebnu kategoriju na blogu koja mi je važna i često ju čitam i pretražujem. Raznovrsnost tema također me privlači jer samu sebe iznenadim kad tijekom čitanja shvatim da sam opet ulovljena. Od distopijskog omnibusa preko mješavine fikcije i autobiografije do povijesnog romana, Mitchell stranicu po stranicu, roman po roman, gradi pripovjedni svijet u kojem nailazimo na loše, prevrtljive, zlobne i licemjerne spodobe kakve i sami poznajemo, ali zarobe nas idealisti čvrstoga karaktera, naoko mali ljudi ako gledamo njihovu povijesnu ili društvenu važnost, a toliko uvjerljivo kreirani da živimo s njima i pamtimo ih. I tu je taj klik koji se svaki put pojavi. Mitchell je idealist i piše o idealistima, vjeruje u dobrotu, koja treba biti smisao i cilj, ali i hrana. Idealizam nas spaja. Trezveni, osviješteni idealizam - jer Mitchell je svjestan (kao i ja) da ljudi mogu biti jako sebični i loši, ali nužan su paravan i gorivo za dobrotu koja u njegovim romanima nema patetičan i melodramatičan prizvuk i odjek, nego se događa i traje kroz niz svakodnevnih postupaka i razmišljanja iz kojih na kraju romana izrastu giganti dobrote, ali i skromnosti. Uistinu dobar čovjek nema potrebu isticati i predstavljati svoju dobrotu kao nešto posebno jer ona je sastavni dio njegova etičkog sklopa i ne predstavlja izbor između dviju ili više mogućnosti. Jednostavna je, jasna i samorazumljiva. Postaje obična i svakodnevna, toliko daleko od apstraktnog ideala, i materijalizirana na najbanalnije a najvažnije načine.
Vidite kakav je to pisac kad me osvrt na pročitani roman odvede u razmišljanje o dobroti.

Mitchell inače piše jedan veliki nadroman (über-roman) koji će biti sastavljen od svega što je dosad napisao i onoga što slijedi. U posebnu bilježnicu bilježi likove i njihove situacije, pa čak i živote jer su neki besmrtni poput doktora Marinusa iz Tisuću jeseni... Naišla sam na podatak da je u ovome romanu Marinus u svojem 28. životu. Na japanskome otočiću Dejimi, svojevrsnom ulazu u grad Nagasaki, krajem 18. stoljeća u najizoliranijoj zemlji svijeta razgovaraju doktor Marinus i mladi činovnik Jacob. Obojica su stranci u Japanu, ali poštovani i prihvaćeni. Jacob pita mnogo starijeg Marinusa dok razgledavaju ljudski kostur gdje je duša. Marinus mu odgovara da je duša glagol, a ne imenica. Duša je djelovanje, naše svakodnevno djelovanje, a ne nešto što nam je netko viši usadio. Dušu gradimo sami.

Prostor u koji je smještena radnja romana, dakle Nagasaki s trgovačkim punktom Dejimom u izoliranom Japanu, uz još neke lokalitete poput zastrašujuće gore Shiranui, fascinantno je uvjerljiv  okvir djelovanju opisanih likova. Namjerno se ne dotičem sadržaja i ostavljam ga onima koji žele čitati roman. Napominjem samo da vas čekaju prepredeni trgovci i činovnici, lukavi i okrutni moreplovci, magistrat i njegova svita, konkubine, časne sestre, redovnici, psihopati, jedna obrazovana japanska primalja, dojmljivi tumači, tj. prevoditelji s japanskog na nizozemski i jedan majmun.