Tu me večer, nakon što je otišao, dograbila tuga. Sjedila sam pokraj otvorenog prozora i puštala pjesme. Srce je moje violina žene po imenu Lepa Lukić. Ali pamtim još Hanke Paldum, pa onda nekoliko od Miroslava Ilića. Pazi, ja nikad, nikad nisam slušala cajke, nisam čak ni u žešćim pijanstvima dizala ruke u zrak kad poslije pola noći svi međimurski hipsteri i rodoljubi odjednom znaju tekstove na ekavici. Ja nikad.
Ali ako dobro slušaš, ima u tome nešto što te zareže u trbuh. Instrumenti plaču, pjavačica pjeva zbog čega. U ovim starijima žene pjevaju kako su ostavljene, a u novijim izazivaju likove da im priđu i objašnjavaju što da im rade. Muški pjevaju kako oni bi, ali nije u redu zbog ovog ili onog. Spominju se vrste alkoholnih pića, dijelovi tijela i novčanice. Nije to sve bitno, neću sad tupiti kako su cajke super, ali ima nešto toplo i poznato u njima, neko jezivo dno. Bude ti drago što ga je još netko osim tebe vidio pa pjeva o tome.
A onda jedna baš prava. Ciganin sam, al' najlepši, Ljuba Aličić. Prvo pjeva kako ima sunce u očima i mjesečinu u krevetu i tako nekakva izlizana sranja, ali onda refren. Znam, jadno je i seljački, ali od riječi sam prosuzila. Ide ovako:
Ako smeta tvome ocu
ako kaže kako grešiš
ti mu reci dušo moja
Ciganin je, ali najlepši.
Nemoj me tako gledati., daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ "Cigan" ni riječ "najlepši". Ova između, ova prokleta, "ali". To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš.
On je vrejden, ali je Cigan.
Ciganica je, ali poštena.
Nema komentara:
Objavi komentar