Pero Zubac, Jednostavna pjesma

Čitamo se bez riječi.
Bez straha do trenutka
kada ostajemo sami.
Pričamo o ljubavi,
o tajnama prirode,
o nama bivšima,
otvaramo se riječima
kao knjige na stranicama
koje smo najčešće čitali.
Radujemo se radosti
što možemo razmjenjivati
riječi kao darove.
Malo li smo sami
postajemo drugi,
oni što stvarno jesmo
i govorimo:
probudi me sutra ranije,
pričaj mi nešto obično,
kao da će upravo kiša.
Volim onu u tebi
koju nikome ne pokazuješ.

Pero Zubac, Kada govorim o tebi

Jedem podnevna pisma,
pijem rečenice.
Ljudima iz tvog svijeta
o tebi govorim.
Riječi o tebi bude pigmente,
toliko sunca u njih
unosim.
Kada govorim o tebi
onaj sam dječak na
gimnazijskoj priredbi
koji recitira srcem
koje se penje pod grlo.
Gušim se od riječi
koje ne smijem izgovoriti
a želio bih.
Što si mi
i kako.