Savannah sam posjetio u newyorškoj bolnici za duševne bolesti nakon njezina drugog pokušaja samoubojstva. Sagnuo sam se da je poljubim u oba obraza, kako to čine Europljani. Onda sam, gledajući je ravno u izmučene oči, krenuo sa serijom pitanja kojima bih je uvijek obasuo kad bismo se nakon dugo vremena ponovno našli.- Kakav ti je bio obiteljski život, Savannah? - upitao sam, prenavljajući se da vodim intervju.
- Hirošima - šapnula je.
- A kakav ti je bio život otkada si napustila toplo i sigurno gnijezdo svoje tijesno povezane obitelji?
- Nagasaki - odgovorila je uz gorak osmijeh na usnama.
- Ti si pjesnikinja, Savannah - rekao sam. - Usporedi svoju obitelj s brodom.
- Titanic.
- Savannah, kako se zove pjesma koju si napisala u čast svoje obitelji?
- "Povijet Auschwitza."
I oboje smo se nasmijali.
- A sad dolazi jedno važno pitanje - rekao sam nagnuvši se do nje i šapnuvši joj u uho. - Koga voliš najviše na svijetu?
Savannah naglo podiže glavu s jastuka, njezine plave oči zasvjetlucaše i kroz ispucale usne reče:
- Volim svoga brata, Toma Winga. Mog brata blizanca. A koga moj brat voli najviše na svijetu?
Držeći je za ruku, rekao sam:
- I ja najviše volim Toma.
- Ne prihvaćam pogrešan odgovor, pametnjakoviću - rekla je tiho.
- Volim svoju sestru. To je velika Savannah Wingo iz Colletona, Južna Karolina.
- Zagrli me čvrsto, Tome. Zagrli me čvrsto.
To su bile lozinke naših života.
Nema komentara:
Objavi komentar