-Isuse Kriste- rekao sam sklopivši oči i pokušavajući da se sjetim kakvi smo bili kao djeca, plavi i mršavi na karolinškom suncu. Preda mnom se pojavila rijeka: ptice močvarnice love ribu na ušću rijeke, a nas troje kupamo se u zelenoj vodi, nadošloj od plime i glatkoj kao ulje. Kad smo bili jako mali, smislili smo ritual koji je bio samo naša tajna. Kad god smo bili povrijeđeni ili tužni, kad god bi nas roditelji kaznili ili istukli, sve troje otišli bismo na ploveći dok, s njega skočili u suncem obasjanu vodu, otplivali deset metara u kanal i držeći se za ruke načinili krug. Držao bih Savannah za ruku i držao bih Lukea za ruku. Sve troje smo se doticali, vezani u prsten od mesa, krvi i vode. Luke bi dao znak i sve troje bismo udahnuli i zagnjurili se do dna rijeke, i dalje se čvrsto držeći za ruke. Ostali bismo na dnu sve dok jedno od nas stiskom ruke ostalima ne bi dalo znak, i kao bomba izronili bismo na površinu obasjani suncem i hvatajući dah. Ali na dnu, u slanoj i sjenovitoj vodi, otvorio bih oči i ugledao nejasne obrise svoje sstre i brata kako nalik na embrije plutaju pokraj mene. Dok smo izranjali na površinu, a bila nam se doticala, dok smo izranjali prema svjetlosti i užasu naših života, osjećao sam zanosnu vezu koja nas je spajala, trokut neiskazane uzvišene ljubavi. Spuštajući se prema dnu, upoznali smo sigurnost i tišinu bezmajčinskog i bezočinskog svijeta; tek kad bi nas pluća izdala, uputili bismo se gore, prema olupinama. Sigurna mjesta mogla su se samo posjećivati; ona su bila samo privremena skloništa. Uvijek bi došao trenutak kad bismo se morali vratiti našim stvarnim životima i suočiti se s ranama i tugom koje su bile dio našeg života pored rijeke...
Nema komentara:
Objavi komentar