Truman (Jim Carey) je neželjeno i odbačeno dijete koje je tridesetak godina prije stvarne radnje u filmu usvojila velika medijska korporacija. Tim njihovim činom predoređena mu je sudbina televizijske zvijezde u realitiju. Svoju „sreću“ može zahvaliti činjenici da je došao na svijet dva tjedna prije termina, što se poklopilo s planovima i rokovima najdugovječnijeg rielitija. Usvojitelji su mu omogućili sve – odrastanje u idiličnom gradiću, školovanje, nalaženje posla, ženidbu... sve to uz pozadinu stotina televizijskih kamera za koje Truman, naravno, ne zna...
Film je sjajan, osobito za raspravu s, recimo, učenicima o utjecaju medija na naše živote, o virtualnim stvarnostima. Pred kraj filma Trumanov tvorac Christof (Ed Harris) objašnjava mu da nije ništa propustio, da se stvarni život ne razlikuje od njegova stvorenog života kreiranog za potrebe televizijskog spektakla.
Znači li to da je iluzija stvarnost sve dok je ne osvijestimo kao iluziju (ili zamijenimo nekom drugom iluziornom stvarnošću)?
Christof također uvjerava Trumana da ne smije napustiti šou jer njegova priča i svakodnevni život pred kamerama usrećuju milijune ljudi, daju smisao njihovu postojanju.
Film jasno ukazuje na našu sadašnjost, a i moguću budućnost. Suvremeni se čovjek gubi u paralelnim svjetovima kojima je okružen.
Slažem se da je stvarnost relativna kategorija, i njezino multipliciranje nije problem, već izvori i instrumenti koji to čine, a time neizostavno oblikuju tijek naših misaonih procesa.
Nema komentara:
Objavi komentar