"Volio bih da sam mogao odrasti uz ovakvu knjigu." (Eddie Vedder, Pearl Jam)
PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU (napisala Lada Furlan, Bambi Molesters)
"Sjedim u backstageu munchenskog kluba Atomic Cafe. Blaga maglica obavija mi glavu naslonjenu na uzglavlje smeđeg, kožnog dvosjeda propaljenog žarom cigareta koje su tijekom godina, u ranim jutarnjim satima, umorno visjele iz tko zna čijih usta. Preko puta mene su dva naslonjača od tamnog pliša, iznad njih ogledalo, na zidu desno masivna drvena polica s automatom za kavu i nekoliko šalica. Hladnjak nakrcan pićima smjestio se pokraj nje u kut. Udišući vlažan miris prolivenog alkohola, dima i dobrog provoda prelazim pogledom po zidovima i stropu obljepljenim fotografijama i plakatima ogromnog broja bendova koji su svirali na ovom mjestu. Ultra Bimboos, BRMC, gomila revival bendova čija imena završavaju na 's', Billy Childish, iznad mene Seeds, Lazy Cowgirls, pa jedan nečitko potpisani psihodelični plavi plakat, Flaming Sideburns, Dirtbombs, King Kahn and His Sensational Shrines... prostorija je premala za sve te face, puca po šavovima, guli joj se šarena papirnata koža tetovirana najčudnijim fontovima imena stotina grupa za koje sam čula i još toliko onih za koje nisam. Bendovi koji su davali sve od sebe (lomili se, trgali, raspadali i svađali se), koje je publika nosila na rukama, zbog kojih su parovi raskidali i ponovno se mirili, koji su nekome promijenili život, zbog kojih su se tukli, bendovi koji sačinjavaju tajno društvo rock'n'rolla; opskurni gladijatori u shizofrenoj areni koji ovisnički uzimaju instrumente u ruke iz večeri u večer i tako obilaze svijet poput prerušenih agenata na tajnom zadatku. Njih nema na naslovnicama časopisa. Njih nećete čuti na radiju, njihova je misija važnija. Njihova se misija zove rock'n'roll.
--------------------
Takvim tvrdokornim bendovima zaista nitko ništa ne može. Ne kada su na pozornici. Ona je njihovo mračno kraljevstvo. Svi ostali mogu samo razrogačiti oči i otvorenih usta naćuliti uši. Oni su poput korova koji preživljava sve oblike i pokušaje istrebljenja; pesticide potrošačke pop kulture, insekticide lažnih zvijezda i muzičkih projekata. Njihovo je korijenje prečvrsto da bi ih iščupala slaba ruka popularnih medija. Oni su ti koji vrše utjecaj na druge, oblikuju ih, i zatim im prepuštaju svu laž globalne popularnosti. Javnu povijest popularne glazbe.
A svi znamo da su tajne stvari zanimljivije.
-------------------
Oni su dio tamne strane povijesti suvremene glazbe. Isto kao što su utjecali na ostale izvođače, utjecali su jednako tako i na prikriveno društvo publike, pripadnike čudnog pokreta čije se postojanje prešućuje, koji se susreću na sasvim normalnim i javnim mjestima, prostorima i okupljalištima, ali komuniciraju tajnim znakovima, odašilju jedni drugima poruke šifrirane odabirom glazbe."
Neki od zastupljenih skladatelja:
ERIK SATIE
"...istinski ekscentrik, Satie je skupljao kišobrane, a svakog se dana oblačio u jedno od sedam identičnih sivih baršunastih odijela (zato je i stekao nadimak "baršunasti gospodin"). Bio je popularna ličnost u pariškim kavanama, a mlađe generacije skladatelja idolizirale su ga u istoj mjeri u kojoj su ga kritičari ismijavali... utabao je staze za brojne konceptualne skladatelje koji su odredili umjetničku glazbu 20. stoljeća. Iako su mu djela rijetko bila izvođena za života - a danas su tek neznatno bolje poznata - Satijev raskid s tradicionalnim poimanjem skladanja utjecao je na moderne glazbene stilove od musique concrete (mehaničke glazbe) do minimalizma, od ambient- techna do trip-hopa...
S Vexations iz 1893., kratkim, neutralnim dionicama od jedne do dvije minute, Satie je stvorio značajnu prethodnicu avangardnih skladbi. Upute za izvođenje Vexations nalažu da se trebaju ponoviti 840 puta, tako da je za izvedbu potrebno 28 sati. To je možda prvi primjer loopa, repetitivne glazbene fraze uobičajene za elektronsku glazbu...
Satie je 1917. skladao nadrealistički balet Parade u suradnji s Pablom Picassom... U Paradi se koristio pisaćim strojevima, zvečkama, parobrodskim sirenama, pucnjevima iz pištolja i sirenama - zvukovima modernog svijeta...
Serija skladbi koje je nazvao Glazba pokućstva striktno je zamišljena kao pozadinska glazba. Bila je to funkcionalna glazba za suvremeno društvo, zamišljena kao osvježenje zvučnog okružja, onečišćenog zveketom jedaćeg pribora i automobilskih sirena. U biti, to su bili začeci ambijentalne glazbe..."
RAYMOND SCOTT
"Bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne, svi smo čuli glazbu Raymonda Scotta; njegove manijakalno živopisne vinjete pojavile su se u više od stotinu animiranih filmova, kao glazbena pratnja Zekoslava Mrkve i ostalih...
U tonskim studijima bio je pionir stvaralačkih tehnika kojima će se kasnije služiti producent Beatlesa George Martin i Brian Wilson iz Beach Boysa. Rani zagovornik nadosnimavanja i montaže vrpca, Scott je bio poznat i po eksperimentiranju s trubama umočenim u vodu ili školjkama postavljenim iza mikrofona, kako bi na taj način postigao željeni zvuk.
Scottov orkestar izveo je 1949. Silent Music, pantomimičarski swing bez glazbe, tri godine prije nego što je John Cage stvorio svoje nijemo djelo 4'33''. To nije bilo ni prvi ni zadnji put da je Scott ispred onih za koje se smatralo kako su ispred svoga vremena."
JOHN CAGE
"...vodeća ličnost eksperimentalne glazbe 20. stoljeća. Proučava se na sveučilištima i izvode ga klasični glazbenici diljem svijeta, a njegovo je stvaralaštvo usmjerilo razvoj moderne glazbe. Kao i njegov heroj Erik Satie, Cage je bio živopisna osoba sklona humoru, a ortodoksni klasičari su ga često proglašavali šarlatanom. Kao što bi on vjerojatno i priznao, njegova je glazba češće trik nego istinska skladba, ideje su uvijek istaknutije od glazbe. U konceptualnom smislu, Cage predstavlja kompletni raskid sa zapadnjačkom klasičarskom tradicijom, potpuno oslobođenje zvuka. Njegova temeljna filozofija, prema kojoj je "svaki zvuk glazbeni", trajno će izmijeniti način na koji slušamo glazbu...
Cage je 1937. uveo ritam u prvi plan osnovavši, u američkim okvirima, jednu od prvih isključivo udaraljkaških grupa... smatrao je bubnjanje bliskijim ljudskim kretnjama (udaranje, kucanje) i stoga izravnijim glazbenim izričajem nego što su drugi načini sviranja...
Cage se 50-ih posvetio istraživanjima aleatoričke ili slučajne glazbe koja se još više osnivala na istočnjačkim i budističkim poimanjima. Umjesto skladanja, određivao je situacije u kojima je slučajodlučivao o zvukovima. Tako se partitura poznatog orekstralnog djela Atlas Eclipticalis stvara na temelju astroloških karti uključenih glazbenika.
Jedno od najvećih Cageovih ostvarenja - a zasigurno njegova najpoznatija "skladba" - ujedinjuje elemente slučaja s netradicionalnim glazbenim zvukovima. Cageova 4'33'' nalaže izvođaču da sjedi pored svog instrumenta 4 minute i 33 sekunde bez sviranja. Tišina omogućuje publici da se usredotoči na "slučajnu glazbu" koja ju okružuje: zujanje svjetala, ulične automobilske sirene, škripanje stolaca. To djelo na najkoncizniji način ilustrira njegovo uvjerenje da je vrijeme, više od zvuka i strukture, jedini determinirajući element glazbe."
NICK DRAKE
"Kao tipični kantautorski usamljenik koji je emocije pretakao u glazbu, Nick Drake je inspirirao brojne izvođače. Kao mračan, romantični trubadur čija je krhka i nježna pojava odavala dojam ranjivosti, Drake je i danas obožavan zbog intimnosti svoje glazbe i tajnovite osobnosti..."
Chris Cornell, Soundgarden
"Svi govore o sramežljivom, tihom, introspektivnom Drakeu-tragičaru, no njegove ploče, te način na koji barata gitarom, otkrivaju energičnog i agresivnog svirača. Naprosto je okidao žice. Njegovim se sviranjem uvijek provlači neka "ljutita" nit za koju nisam siguran da je ljudi primjećuju, i to je iznenađujuće. Za mene kao svirača gitare, Nick je nešto poput gitarističkog Boga."
Neki od zastupljenih skladatelja:
ERIK SATIE
"...istinski ekscentrik, Satie je skupljao kišobrane, a svakog se dana oblačio u jedno od sedam identičnih sivih baršunastih odijela (zato je i stekao nadimak "baršunasti gospodin"). Bio je popularna ličnost u pariškim kavanama, a mlađe generacije skladatelja idolizirale su ga u istoj mjeri u kojoj su ga kritičari ismijavali... utabao je staze za brojne konceptualne skladatelje koji su odredili umjetničku glazbu 20. stoljeća. Iako su mu djela rijetko bila izvođena za života - a danas su tek neznatno bolje poznata - Satijev raskid s tradicionalnim poimanjem skladanja utjecao je na moderne glazbene stilove od musique concrete (mehaničke glazbe) do minimalizma, od ambient- techna do trip-hopa...
S Vexations iz 1893., kratkim, neutralnim dionicama od jedne do dvije minute, Satie je stvorio značajnu prethodnicu avangardnih skladbi. Upute za izvođenje Vexations nalažu da se trebaju ponoviti 840 puta, tako da je za izvedbu potrebno 28 sati. To je možda prvi primjer loopa, repetitivne glazbene fraze uobičajene za elektronsku glazbu...
Satie je 1917. skladao nadrealistički balet Parade u suradnji s Pablom Picassom... U Paradi se koristio pisaćim strojevima, zvečkama, parobrodskim sirenama, pucnjevima iz pištolja i sirenama - zvukovima modernog svijeta...
Serija skladbi koje je nazvao Glazba pokućstva striktno je zamišljena kao pozadinska glazba. Bila je to funkcionalna glazba za suvremeno društvo, zamišljena kao osvježenje zvučnog okružja, onečišćenog zveketom jedaćeg pribora i automobilskih sirena. U biti, to su bili začeci ambijentalne glazbe..."
RAYMOND SCOTT
"Bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne, svi smo čuli glazbu Raymonda Scotta; njegove manijakalno živopisne vinjete pojavile su se u više od stotinu animiranih filmova, kao glazbena pratnja Zekoslava Mrkve i ostalih...
U tonskim studijima bio je pionir stvaralačkih tehnika kojima će se kasnije služiti producent Beatlesa George Martin i Brian Wilson iz Beach Boysa. Rani zagovornik nadosnimavanja i montaže vrpca, Scott je bio poznat i po eksperimentiranju s trubama umočenim u vodu ili školjkama postavljenim iza mikrofona, kako bi na taj način postigao željeni zvuk.
Scottov orkestar izveo je 1949. Silent Music, pantomimičarski swing bez glazbe, tri godine prije nego što je John Cage stvorio svoje nijemo djelo 4'33''. To nije bilo ni prvi ni zadnji put da je Scott ispred onih za koje se smatralo kako su ispred svoga vremena."
JOHN CAGE
"...vodeća ličnost eksperimentalne glazbe 20. stoljeća. Proučava se na sveučilištima i izvode ga klasični glazbenici diljem svijeta, a njegovo je stvaralaštvo usmjerilo razvoj moderne glazbe. Kao i njegov heroj Erik Satie, Cage je bio živopisna osoba sklona humoru, a ortodoksni klasičari su ga često proglašavali šarlatanom. Kao što bi on vjerojatno i priznao, njegova je glazba češće trik nego istinska skladba, ideje su uvijek istaknutije od glazbe. U konceptualnom smislu, Cage predstavlja kompletni raskid sa zapadnjačkom klasičarskom tradicijom, potpuno oslobođenje zvuka. Njegova temeljna filozofija, prema kojoj je "svaki zvuk glazbeni", trajno će izmijeniti način na koji slušamo glazbu...
Cage je 1937. uveo ritam u prvi plan osnovavši, u američkim okvirima, jednu od prvih isključivo udaraljkaških grupa... smatrao je bubnjanje bliskijim ljudskim kretnjama (udaranje, kucanje) i stoga izravnijim glazbenim izričajem nego što su drugi načini sviranja...
Cage se 50-ih posvetio istraživanjima aleatoričke ili slučajne glazbe koja se još više osnivala na istočnjačkim i budističkim poimanjima. Umjesto skladanja, određivao je situacije u kojima je slučajodlučivao o zvukovima. Tako se partitura poznatog orekstralnog djela Atlas Eclipticalis stvara na temelju astroloških karti uključenih glazbenika.
Jedno od najvećih Cageovih ostvarenja - a zasigurno njegova najpoznatija "skladba" - ujedinjuje elemente slučaja s netradicionalnim glazbenim zvukovima. Cageova 4'33'' nalaže izvođaču da sjedi pored svog instrumenta 4 minute i 33 sekunde bez sviranja. Tišina omogućuje publici da se usredotoči na "slučajnu glazbu" koja ju okružuje: zujanje svjetala, ulične automobilske sirene, škripanje stolaca. To djelo na najkoncizniji način ilustrira njegovo uvjerenje da je vrijeme, više od zvuka i strukture, jedini determinirajući element glazbe."
NICK DRAKE
"Kao tipični kantautorski usamljenik koji je emocije pretakao u glazbu, Nick Drake je inspirirao brojne izvođače. Kao mračan, romantični trubadur čija je krhka i nježna pojava odavala dojam ranjivosti, Drake je i danas obožavan zbog intimnosti svoje glazbe i tajnovite osobnosti..."
Chris Cornell, Soundgarden
"Svi govore o sramežljivom, tihom, introspektivnom Drakeu-tragičaru, no njegove ploče, te način na koji barata gitarom, otkrivaju energičnog i agresivnog svirača. Naprosto je okidao žice. Njegovim se sviranjem uvijek provlači neka "ljutita" nit za koju nisam siguran da je ljudi primjećuju, i to je iznenađujuće. Za mene kao svirača gitare, Nick je nešto poput gitarističkog Boga."
Nema komentara:
Objavi komentar