Kao desetogodišnja djevojčica koju odgaja njezina teta u Firenzi Katarina otkriva da ima osobit dar, vidovnjačke sposobnosti. To će je pratiti čitavog života, rezultirati velikim prijateljstvom s Nostradamusom te poigravanjem s magijom i raznim vrstama otrova. Na početku romana predstavljena nam je nevina i iskrena djevojčica bez roditelja, unuka pape Klementa VII. kojeg također nije pratio dobar glas. Sa 14 godina udala se za Henrika od Orleana, sina tadašnjeg francuskog kralja Franje I.
Gortner je pokušao ovim romanom ispripovijedanim u prvome licu prikazati Katarinu Medici u ostalim ulogama koje joj je život dao i mislim da je u tome uspio. Poštujući povijesne činjenice, prikazao je ostala Katarinina lica: mladu djevojku koja se bori za svoje mjesto i ostanak na francuskom dvoru gdje mora od početka svog dogovorenog braka trpiti muževu stariju ljubavnicu i podsmijeh dvorana. Mjesto si je trajno osigurala kad je nakon deset godina braka počela rađati djecu. Tri buduća francuska kralja iz dinastije Valois njezini su sinovi. Muž joj je rano umro, tako da je nakon njegove smrti preuzela na sebe doživotnu borbu s obitelji Guise oko vlasti i regenture. Prije prerane muževljeve smrti u braku je osjetila nešto malo ljubavi i poštovanja. S djecom nije imala sreće i osim kćeri Margot, svi su umirali relativno mladi. U romanu se opisuje njezina kratkotrajna veza s budućim protestantskim vođom Colignyjem koja je završila narudžbom njegova ubojstva s Katarinine strane, međutim, ona nikad nije povijesno potvrđena.
Razdoblje njezine vladavine i regenture u ime sinova bilo je obilježeno rastućim brojem "krivovjeraca", tj. protestanata (hugenota) u Francuskoj i stalnom prijetnjom građanskog rata. Francuska je u to doba bila u teškom položaju kao katolička zemlja čije su "krivovjerce" zdušno financijski pomagale susjedne zemlje, osobito Engleska na čelu s Elizabetom (kći kralja Henrika VIII. Tudora) te Nizozemska i Belgija. S druge strane, Rim i katolička Španjolska vršili su pritisak da se obrani i ojača katoličanstvo.
Katarina je voljela svu svoju djecu, ali je svoju ljubav dokazivala prvenstveno kroz očuvanje njihova naslijeđa, tj. kraljevstva, čemu je sve ostalo bilo podređeno. Za njezine se vladavine dogodio i masakr tijekom Bartolomejske noći (sveti Bartolomej, zaštitnik iscjelitelja), a autor ovoga romana pokušava obraniti Katarinu od odgovornosti za smrt tisuća ljudi u samo jednoj noći i mjesecima nakon nje. Veći dio romana zauzima i opis složenog odnosa između Katarine i njezinog zeta Henrika Navarskog koji je oženio Margot. Shvativši da će dinastija Valois ostati bez muškog potomka koji bi naslijedio krunu (jer je posljednji Katarinin sin Henrik III. bio homoseksualac i premda je bio oženjen, nikako nije uspijevao uzbuditi se uz svoju ženu i s njom začeti eventualne sinove), Katarina ucjenjuje svog zeta, protestantskog kralja Henrika Navarskog da promijeni vjeru zbog vlasti koja je na taj način donekle ostala u rukama dinastije Valois.
Ovo je prvi roman navedenog autora koji sam čitala pa ga zasad ne mogu uspoređivati s umijećem literarnog oživljavanja povijesnih likova kakvo ima Philippa Gregory, premda je početni dojam dobar.
Nema komentara:
Objavi komentar