Voljni egzil Dubravke Ugrešić
O slučaju Dubravke Ugrešić najbolje govore njezina djela - bogat opus ispisan o egzilu. Stanje egzila njezin je osobni izbor na koji se odlučila kada državu u kojoj je živjela više nije mogla prepoznati. Ne slaže se s redukcionističkim pokušajima da je se u novim sredinama u kojima živi i radi označava kao egzilantkinju ili političkog bjegunca te da se njezina djela čitaju u tom ključu, ali pristaje na to kad adresira poruke svojih djela na prostore bivše Jugoslavije. U jednom je razgovoru objasnila kako u Hrvatskoj njezino izbivanje smatraju "turističkim egzilom" i privremenim hirom, čime, dakako, samo žele izbjeći suočavanje sa stalnom praksom istjerivanja nepodobnih, lova na vještice te diskriminacije pojedinaca zbog njihove etničke, političke, religijske ili bilo koje druge pripadnosti.
Sama niječe postojanje nove domovine, živi i radi u Nizozemskoj, u Amsterdamu, ali često putuje. Egzil doživljava kao dinamično stanje, neprestano istraživanje i sudaranje fragmenata i krhotina života, svog i tuđeg, kao neprekinutu interakciju između različitih kultura, običaja, svjetonazora i ideologija. Taj voljni odmak od krutog kanona matične književnosti i koncepta nacionalne kulture prema multikulturalizmu Zapada omogućio joj je slobodu pisanja i razmišljanja, mogućnost odabira modaliteta i mjesta življenja, ali kroz sagledavanje različitih pesprektiva uvijek se iznova javlja tema egzila kao temeljna pretpostavka njezina pisanja, kao "mjesto tajne boli". Dok govori o egzilu, uvijek govori o vlastitom iskustvu i doživljaju, ne pokušavajući pretvarati taj osobni iskaz u univerzalnu ideologiju egzila. Štoviše, svojim pisanjem čak pokušava skinuti egzil s pijedestala postmoderne kulture i dekonstruirati mit koji zajednički grade egzilant i sredina u kojoj se smjestio. Površnim čitanjem njezinih djela stvara se misao kako se glorificiranjem Zapada odriče svojih korijena, što nije točno. Ona je neumoljivi kritičar "kulture laži" gdje god se nalazila. Želi biti anacionalna, transnacionalna, neomeđena kulturamai ideologijama te se ravnati po nekom svom osjećaju suvremene književne prakse.
Ushićeno je prihvatila ponudu da vlakom "Literarni express" koji je putovao Europom vozeći stotinjak pisaca iz 43 europske zemlje putuje kao član "njemačke delegacije". Smatrala je da su tom gestom Nijemci prvi doveli u pitanje koncept nacionalne književnosti budući da ona ne živi u Njemačkoj, ne piše njemačkim jezikom, štoviše (sad tek primjećujem da sam previše koristila tu riječ :)), bliži su joj ruski i nizozemski, dakle, nema nikakva razloga da je se smatra njemačkim piscem. Zapadnoeuropskom društvu zamjera što ne podnosi nacionalnu indiferentnost. Ideja ujedinjene Europe i multikulturalnosti Europe zasniva se na slobodi nacionalnog određenja. Međutim, što je s onima koji se ne žele odrediti, pita se Dubravka Ugrešić.
Prvo izdanje romana "Muzej bezuvjetne predaje" izašlo je u Amsterdamu 1997. godine.
Roman nije konstituiran na fabulativnom principu s čvrstom pričom koja se razvija, nego na principu montaže fragmenata ili kolaža elemenata koji suprotstavljeni jedan drugome proizvode nova značenja. Sama autorica tvrdi da je to neka vrsta "instalacije" po uzoru na ruske avangardiste i postmoderne umjetnike koji spajanjem nespojivog utemeljuju novo umjetničko Ja. Tema romana je život u egzilu i pokušaj rekonstrukcije prijašnjeg života s referencama na nedavni ratni sukob u bivšoj autoričinoj državi te na njezino novo privremeno boravište, grad Berlin. Autorici taj grad služi kao neutralan iskustveni prostor u kojem može srediti misli i ponovno uspostaviti i reanžirati prošlost. Taj grad se ovdje prikazuje i kao metaforički prikaz Zapada kojem su izbjeglice i emigranti iz istočne Europe još uvijek zanimljivi kao oni Drugi, kao potvrda desetljećima građenog stereotipa koji je neophodan za izgradnju vlastitog identiteta, jer da bi se taj identitet stvorio, najprije se mora uspostaviti slika Drugoga, nekakvog suprotnog primjera ili antipoda.
U početnom dijelu romana autorica nam pokazuje osjećaj nepripadanja i izoliranosti koji nastaje uslijed boravka u tuđoj zemlji i nepoznavanja jezika:
"Fred bučnom električnom kosilicom kosi travu u parku vile, istjeruje svoju ljubavnu muku. Nedavno ga je napustila žena. 'My wife is crazy', objasnio mi je Fred. To je jedina engleska rečenica koju zna."
Nedavni rat na prostorima bivše Jugoslavije neposredni je uzrok egzila pripovjedačice i provodni je motiv čitavog romana. Isprva se ostvaruje preko povijesnih i biografskih činjenica, a kasnije sama autorica prelazi u fikciju, na dodavanje izmišljenih detalja kako bi potkrijepila svoj osnovni osjećaj i na taj se način uhvatila u koštac sa zaboravom. Prema mišljenju pripovjedačice "izmišljanje stvarnosti i jest posao prave književnosti". Cilj rata je da uništi sjećanje i pamćenje, a onda ni sačuvani život više nema toliku vrijednost.
"O ratnom zločincu generalu Mladiću, koji je mjesecima s okolnih brda zatirao Sarajevo, kruži priča da je jednom ugledao na nišanu kuću svog znanca. Priča dalje kaže da je genral telefonirao svom znancu i obavijestio ga da mu daje pet minuta da pokupi 'albume', jer je, kaže, baš namjerio da mu digne kuću u zrak. Rekavši albume, general je mislio na albume s obiteljskim fotografijama. Zločinac, koji je mjesecima rušio grad, biblioteke, spomenike, crkve, ulice i mostove, znao je da uništava pamćenje. Zato je svom znancu 'velikodušno' poklonio život s pravom na pamćenje. Goli život i nekoliko obiteljskih fotografija..."
"Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i na one bez fotografija, rekao je jedan Bosanac, izbjeglica."
Roman se djelomično može čitati i kao roman o odrastanju kroz čije dijelove autorica rekonstruira svoju i majčinu prošlost, izgubljene dane iz predegzilantskog vremena. Čitav roman autorica je posvetila svojoj majci, Veti Ugrešić, koja je jedan od konstitutivnih likova koji pomažu pripovjedačici da sakupi krhotine prošlosti u 'obiteljski album'. Neparni dijelovi romana naslovljeni njemačkim jezikom tvore 'berlinski dnevnik' koji nastaje u sadašnjosti, u egzilu.
Za završetak analize ovog romana koristim citat Josifa Brodskog koji su prije mene uočile i izabrale Dubravka Ugrešić i Andrea Zlatar:
"Kada bismo odredili život pisca-egzilanta kao žanr, bila bi to TRAGIKOMEDIJA."
Nema komentara:
Objavi komentar