Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli

 "Ministry of Pain" je porno klub u Haagu. Većina likova ovog romana honorarno radi u amsterdamskoj radionici "Demask" koja snabdijeva robom i rekvizitima razgranati lanac holandske pornoindustrije. "Ministarstvo boli" je i metafora njihova zajedništva.

 Premda autorica ne voli takve kategorizacije, jer tvrdi da je ona u "voljnom egzilu", ovo jest egzilantska proza s autobiografskim elementima. Profesorica jugoslavistike, studija koji više ne postoji (a koji sam i ja upisala pa su mu se struktura i naziv promijenili), početkom devedesetih zatekne se u Amsterdamu. Iz Zagreba je morala otići jer joj je muž bio Srbin kojeg su počeli šikanirati na fakultetu gdje je bio zaposlen. Ubrzo im se brak raspada, muž odlazi u Japan kao matematički stručnjak, a ona ostaje u Amsterdamu. S grupom studenata s prostora bivše Jugoslavije, koji su upisali fantomski studij "servo-kroatisch" jezika jer je to bio najlakši put do holandske diplome i mogućnosti ostanka, pokušava kroz evociranje prošlosti prihvatiti nesigurnu sadašnjost egzilanta. Nižu se proživljene traume i bol ljudi koji su preživjeli početak rata i raspad države u kojoj su živjeli. Njihove su ispovjedi gorke i bolne, premda ima dijelova na kojima sam se nasmijala do suza, jer je njihov identitet odjednom postao "identitet stranca" - u državi iz koje dolaze, a koje više nema, kao i u Nizozemskoj.
Likovi i situacije izrazito su realistično ocrtani, inspirirani amsterdamskim dahom kojem se autorica i sama na kraju priklonila. Izlječenje je moguće, ali uspostavljanjem katalogizacije prošlosti (Dubravka Ugrešić imala je važnu ulogu pri osmišljavanju "Leksikona Yu mitologije" ). Dakle, trebamo jasno odrediti svoje mjesto u prošlosti da bismo mogli prihvatiti sadašnjost i budućnost.
Dubravki Ugrešić mnogi zamjeraju neprestano kopanje po prošlosti i izlizanost i potrošenost teme. Egzil je nešto što je nju odredilo kao osobu, sastavni dio nje. Osobno, veliki sam poštovatelj ženskog pisma (Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, Daša Drndić, Julijana Matanović), osobito onog nastalog u egzilu, jer ga stvaraju intelektualne ikone književnog postmodernizma, potekle s ovih prostora, ali dovoljno jake da ga sagledaju sa svih perspektiva i suoče se s "kulturom laži". Ugrešićkin stil je britak, izravan, često sarkastičan. Dovoljno da smeta mnogima, dovoljno da je nastavim pratiti.

"Ikona jugoslavenskog konzumentskog doba osamdesetih godina bio je vlak za Trst. U tom vlaku putovale su tone švercane robe, traperica, kave, riže, ulja, majica, gaća, cipela, svega. Kraj jugoslavenskog masovnog šopinga u Trstu poklopio se s Titovom smrću. Tito je umro u svojoj osamdeset i osmoj godini, i njegova smrt bila je diljem Jugoslavije obilježavana brojnim, između ostaloga i hortikulturnim akcijama. Sadilo se 'osamdeset osam ruža za druga Tita', 'osamdeset osam breza za druga Tita', i slično. 
E, pa pita carinik Cigu u vlaku koji se vraća iz Trsta: 'Što to imaš u tim torbama?' A Cigo će kao iz topa: 'Osamdeset i osam traperica za druga Tita!"

Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli (2)

U svom diplomskom radu  za Odsjek novije hrvatske književnosti velik sam dio prostora posvetila Ugrešićkinoj analizi govora egzilanata kojima je predavala u Amsterdamu u sklopu studija servo-kroatisch jezika, kako su ga Nizozemci nazivali. Idući odlomak sjajna je psihološka razrada likova, tj. studenata iz raznih dijelova bivše Jugoslavije koji pokušavaju iznova živjeti u stranoj zemlji.

"Selima je iritrala Bobanova ekavica, bilo je to više nego očito. Kada bi Boban govorio, Selim je kolutao očima, puhao u zrak, zakašljavao se. Kada je on govorio, 'bosančio' je više nego što je to, pretpostavljam, činio u drugim prilikama.
Nevenin govor karakterizirala je neka vrsta jezične shizofrenije. Zamuckivala je, miješala govore, brkala akcente. Čas bi govorila nekim južnosrpskim govorom, zatim nekom imitacijom zagrebačke kajkavštine, onda bi otezala kao Bosanci, a onda bezrazložno podizala tonove na krivim mjestima, kao autistična djeca. Poslije mi je ispričala da su se otac Srbin i majka Hrvatica žestoko svađali, i pred sam rat, rastali. Svatko je vukao svom etničkom krdu. Nevena se preselila baki u Bosnu i odande je, kao izbjeglica, stigla u Amsterdam.
Najbolje mi je u holandskom - rekla je, kao da je u pitanju vreća za spavanje, a ne jezik.
Uroš je mrvio riječi u ustima, tako da smo ga jedva razumjeli. Bilo je neobično i to da je upotrebljavao napadnu količinu deminutiva. Kao da je tim deminutivima udobrovoljavao svoju okolinu, poput lakeja iz kakva ruskog romana iz razdoblja realizma. Kao da se bojao da bi mu sugovornik mogao udariti pljusku, pa su mu deminutivi služili kao štit. Uroševi deminutivi izazivali su kod ostalih u razredu prezir. Jednako su ismijavali i učestalu upotrebu deminutiva u holandskome govornom jeziku. Uroš se toliko mučio dok je govorio da sam ga radije ostavljala na miru.
Igor je tečno govorio holandski. Holandski je za njega značio slobodu, materinski je doživljavao kao stegu.
- Kada govorim naški, osjećam se kao lik u provincijskoj drami, if you know what I mean - rekao je Igor.
Zato je taj naški obilato 'peperizirao' s anglicizmima. Naški s anglicizmima zvučao mu je podnošljivije.
- Svi ti naši jezici trude se da uspostave svoju književnu normu, ali zvuče prirodno jedino u svojoj nečistoj, bastardnoj varijanti. Ili u dijalektalnoj. Kada čujem Dalmatince kako spikaju, to mi je cool. Kada čujem službeni hrvatski, doživljavam to kao prenemaganje i nasilje nad jezikom. Svi su vam ti jezici, hrvatski, srpski, bosanski, nešto neprirodno... Ja sam vam roker, drugarice, imam super sluh, I know what I'm talking about... 

Taj naški o kojem je Igor govorio, misleći pritom na hrvatski jezični standard, u međuvremenu je postao još krući. Stalna izloženost novinama i televiziji mijenjala je jezik iz dna u dan: jedni su usvajali nakaradni novogovor sa začuđujućom pasivnošću, drugi sa strašću...
Mladi ljudi stali su se spontano sklanjati u lokalne govore, koje su prije prezirali. Znali su bježati i u svoj izmišljeni jezik, jezik školske generacije ili klape. Taj izmišljeni jezik služio je kao trenutačna obrana od službenog novogovora, koji je došao s ratom, prodirao odasvud i zagađivao sve. Bilo je to nešto poput tajnog jezika kojim smo se služili u djetinjstvu, uvjereni da nas nitko ne razumije. Moporapam tipi nepeštopo repećipi... 

Jezik je bio naša zajednička trauma. Potresao me slučaj jedne Bosanke, koja je, kažu, priču o vlastitom silovanju naučila napamet i ponavljala je svaki put kada su to od nje tražili. A kada su se ratna silovanja našla u fokusu svjetskih medija, pokazalo se da je jedino ta Bosanka i bila u stanju ispričati suvislu priču. Ubrzo su je razvukli strani novinari, ženske organizacije, pa američke ženske organizacije koje su je pozvale u Ameriku. Tamo je putovala od mjesta do mjesta i vrtjela traku vlastitog poniženja. Štoviše, kažu da je naučila napamet englesku verziju. Ponavljala je svoju priču, sada dvostruko otuđena od njena sadržaja, poput narikača koje ljudi po selima unajmljuju da na pogrebima oplakuju pokojnike.
Bosanka je poput kakve govorne mašine javnom vrtnjom bolne priče otupljivala svoju bol."

Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli (1)

UVOD

"Sjevernjački krajolik, kao i pustinja, sugerira apsolutizam. Osim što je u ovom slučaju pustinja zelena i natopljena vodom. Nema izbočina, okruglina, zavoja. Zemlja je ravna, ljudi su izloženi, i ta totalna vidljivost određuje njihovo ponašanje. Nizozemci se ne susreću, oni konfrontiraju jedni druge. Oni zabadaju svoj svijetao pogled u drugu osobu i važu njezinu dušu. Nema mjesta gdje bi se ljudi mogli sakriti. To nisu čak ni njihovi domovi. Zavjese se na prozorima ostavljaju razmaknutima i drže to vrlinom."

(Cees Noteboom)

"Kada sam prvi put ušla u razred, u nekima sam prepoznala naše. Naši su hodali uokolo s nevidljivom pljuskom na licu. Imali su onaj poseban pogled iskosa, 'zečji', onu posebnu vrstu napetosti u tijelima, onu životinjsku zamrlost koja njuška zrak oko sebe ne bi li odredila s koje strane dolazi opasnost. Naše je izdavala  neka osobita, nervozna sjeta na licima, malko zatamnjen pogled, sjenka odsutnosti, neka jedva vidljiva unutrašnja pogurenost."

Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje

 Iako sam imala neke druge knjige na umu kopajući prošle subote (uvijek subotom prije kavice na terasi najljepšeg kafića u Zlataru) po policama zlatarske knjižnice (lijepog i profinjenog mjesta smještenog u jednoj od najstarijih zgrada u Zlataru, bivšoj Djevojačkoj školi, koje svojom ljubavlju i predanim radom čini takvim gospođa Lovorka Puklin), slučajno mi je pogled pao na ukoričene naslove s imenom Dubravke Ugrešić i jednostavno sam u trenu odlučila prisjetiti se. Naime, moj diplomski rad kod profesora Krešimira Nemeca s Katedre za noviju hrvatsku književnost bio je većim dijelom posvećen baš Dubravkinim djelima. Lijepo se vratiti u te dane iščitavanja romana i pripremanja za pisanje, a s obzirom da je "već napisan", kao osvrt na ponovno pročitan Dubravkin roman poslužit će dio iz mog diplomskog rada pod nazivom "Problem identiteta u suvremenom hrvatskom ženskom pismu".

Voljni egzil Dubravke Ugrešić

O slučaju Dubravke Ugrešić najbolje govore njezina djela - bogat opus ispisan o egzilu. Stanje egzila njezin je osobni izbor na koji se odlučila kada državu u kojoj je živjela više nije mogla prepoznati. Ne slaže se s redukcionističkim pokušajima da je se u novim sredinama u kojima živi i radi označava kao egzilantkinju ili političkog bjegunca te da se njezina djela čitaju u tom ključu, ali pristaje na to kad adresira poruke svojih djela na prostore bivše Jugoslavije. U jednom je razgovoru objasnila kako u Hrvatskoj njezino izbivanje smatraju "turističkim egzilom" i privremenim hirom, čime, dakako, samo žele izbjeći suočavanje sa stalnom praksom istjerivanja nepodobnih, lova na vještice te diskriminacije pojedinaca zbog njihove etničke, političke, religijske ili bilo koje druge pripadnosti.
Sama niječe postojanje nove domovine, živi i radi u Nizozemskoj, u Amsterdamu, ali često putuje. Egzil doživljava kao dinamično stanje, neprestano istraživanje i sudaranje fragmenata i krhotina života, svog i tuđeg, kao neprekinutu interakciju između različitih kultura, običaja, svjetonazora i ideologija. Taj voljni odmak od krutog kanona matične književnosti i koncepta nacionalne kulture prema multikulturalizmu Zapada omogućio joj je slobodu pisanja i razmišljanja, mogućnost odabira modaliteta i mjesta življenja, ali kroz sagledavanje različitih pesprektiva uvijek se iznova javlja tema egzila kao temeljna pretpostavka njezina pisanja, kao "mjesto tajne boli". Dok govori o egzilu, uvijek govori o vlastitom iskustvu i doživljaju, ne pokušavajući pretvarati taj osobni iskaz u univerzalnu ideologiju egzila. Štoviše, svojim pisanjem čak pokušava skinuti egzil s pijedestala postmoderne kulture i dekonstruirati mit koji zajednički grade egzilant i sredina u kojoj se smjestio. Površnim čitanjem njezinih djela stvara se misao kako se glorificiranjem Zapada odriče svojih korijena, što nije točno. Ona je neumoljivi kritičar "kulture laži" gdje god se nalazila. Želi biti anacionalna, transnacionalna, neomeđena kulturamai ideologijama te se ravnati po nekom svom osjećaju suvremene književne prakse.
Ushićeno je prihvatila ponudu da vlakom "Literarni express" koji je putovao Europom vozeći stotinjak pisaca iz 43 europske zemlje putuje kao član "njemačke delegacije". Smatrala je da su tom gestom Nijemci prvi doveli u pitanje koncept nacionalne književnosti budući da ona ne živi u Njemačkoj, ne piše njemačkim jezikom, štoviše (sad tek primjećujem da sam previše koristila tu riječ :)), bliži su joj ruski i nizozemski, dakle, nema nikakva razloga da je se smatra njemačkim piscem. Zapadnoeuropskom društvu zamjera što ne podnosi nacionalnu indiferentnost. Ideja ujedinjene Europe i multikulturalnosti Europe zasniva se na slobodi nacionalnog određenja. Međutim, što je s onima koji se ne žele odrediti, pita se Dubravka Ugrešić.

Prvo izdanje romana "Muzej bezuvjetne predaje" izašlo je u Amsterdamu 1997. godine.
Roman nije konstituiran na fabulativnom principu s čvrstom pričom koja se razvija, nego na principu montaže fragmenata ili kolaža elemenata koji suprotstavljeni jedan drugome proizvode nova značenja. Sama autorica tvrdi da je to neka vrsta "instalacije" po uzoru na ruske avangardiste i postmoderne umjetnike koji spajanjem nespojivog utemeljuju novo umjetničko Ja. Tema romana je život u egzilu i pokušaj rekonstrukcije prijašnjeg života s referencama na nedavni ratni sukob u bivšoj autoričinoj državi te na njezino novo privremeno boravište, grad Berlin. Autorici taj grad služi kao neutralan iskustveni prostor u kojem može srediti misli i ponovno uspostaviti i reanžirati prošlost. Taj grad se ovdje prikazuje i kao metaforički prikaz Zapada kojem su izbjeglice i emigranti iz istočne Europe još uvijek zanimljivi kao oni Drugi, kao potvrda desetljećima građenog stereotipa koji je neophodan za izgradnju vlastitog identiteta, jer da bi se taj identitet stvorio, najprije se mora uspostaviti slika Drugoga, nekakvog suprotnog primjera ili antipoda.
U početnom dijelu romana autorica nam pokazuje osjećaj nepripadanja i izoliranosti koji nastaje uslijed boravka u tuđoj zemlji i nepoznavanja jezika:

"Fred bučnom električnom kosilicom kosi travu u parku vile, istjeruje svoju ljubavnu muku. Nedavno ga je napustila žena. 'My wife is crazy', objasnio mi je Fred. To je jedina engleska rečenica koju zna."

Nedavni rat na prostorima bivše Jugoslavije neposredni je uzrok egzila pripovjedačice i provodni je motiv čitavog romana. Isprva se ostvaruje preko povijesnih i biografskih činjenica, a kasnije sama autorica prelazi u fikciju, na dodavanje izmišljenih detalja kako bi potkrijepila svoj osnovni osjećaj i na taj se način uhvatila u koštac sa zaboravom. Prema mišljenju pripovjedačice "izmišljanje stvarnosti i jest posao prave književnosti". Cilj rata je da uništi sjećanje i pamćenje, a onda ni sačuvani život više nema toliku vrijednost.

"O ratnom zločincu generalu Mladiću, koji je mjesecima s okolnih brda zatirao Sarajevo, kruži priča da je jednom ugledao na nišanu kuću svog znanca. Priča dalje kaže da je genral telefonirao svom znancu i obavijestio ga da mu daje pet minuta da pokupi 'albume', jer je, kaže, baš namjerio da mu digne kuću u zrak. Rekavši albume, general je mislio na albume s obiteljskim fotografijama. Zločinac, koji je mjesecima rušio grad, biblioteke, spomenike, crkve, ulice i mostove, znao je da uništava pamćenje. Zato je svom znancu 'velikodušno' poklonio život s pravom na pamćenje. Goli život i nekoliko obiteljskih fotografija..."

"Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i na one bez fotografija, rekao je jedan Bosanac, izbjeglica."

Roman se djelomično može čitati i kao roman o odrastanju kroz čije dijelove autorica rekonstruira svoju i majčinu prošlost, izgubljene dane iz predegzilantskog vremena. Čitav roman autorica je posvetila svojoj majci, Veti Ugrešić, koja je jedan od konstitutivnih likova koji pomažu pripovjedačici da sakupi krhotine prošlosti u 'obiteljski album'. Neparni dijelovi romana naslovljeni njemačkim jezikom tvore 'berlinski dnevnik' koji nastaje u sadašnjosti, u egzilu.

Za završetak analize ovog romana koristim citat Josifa Brodskog koji su prije mene uočile i izabrale Dubravka Ugrešić i Andrea Zlatar:
"Kada bismo odredili život pisca-egzilanta kao žanr, bila bi to TRAGIKOMEDIJA."

Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje

"U berlinskom zoološkom vrtu, pored bazena sa živim morskim slonom, stoji neobična vitrina. Pod staklom se nalaze predmeti nađeni u trbuhu morskog slona Rolanda koji je skončao život 21. kolovoza 1961., ili točnije:
upaljač roza boje, četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš u obliku pudlice, otvarač za pivske boce, , ženska narukvica (vjerojatno srebrna), kopča za kosu, drvena olovka, plastični dječji pištolj na vodu, plastični nož, sunčane naočale, lančić, opruga (manja), gumeni kolut, padobran (dječja igračka), željezni lanac cca 40 cm, četiri čavla (velika), plastični automobil zelene boje, metalni češalj, plastični bedž, lutkica, pivska limenka (Pilsner, 0,33 l), kutija šibica, dječja papuča, kompas, automobilski ključ, četiri novčića, nož s drvenom drškom, duda-varalica, svežanj ključeva (5 komada), lokot, plastična torbica za igle i konac.

Više očaran, nego zgranut, posjetilac stoji pred neobičnim izlošcima kao pred arheološkim iskopinama. Posjetilac zna da je njihovu muzejsko-izložbenu vrijednost odredio slučaj (hirovit Rolandov apetit), pa ipak ne može odoljeti poetskoj misli da su s vremenom predmeti među sobom uspostavili tananije veze. Uhvaćen u tu misao, posjetilac nadalje pokušava uspostaviti neke značenjske koordinate, rekonstruirati one povijesne (pada mu, na primjer, na pamet da je Roland uginuo osam dana nakon podizanja Berlinskog zida), i tomu slično..."


"I album i autobigrafija već su po samoj svojoj prirodi amaterske djelatnosti, osuđene u samom početku na neuspjeh i drugorazrednost. Naime, sam čin slaganja fotografija u albume upravlja naša nesvjesna želja da se pokaže život u svoj njegovoj raznolikosti, a život je u rezultatu (u albumu, dakle) sveden na niz mrtvih fragmenata. I autobiografija ima sličan problem, u tehnologiji pamćenja ona se bavi onim što je bilo, a to što je jednom bilo ispisuje netko tko sada jest.
Jedino na što oba žanra mogu računati (iako nikad ni na što ne računaju, jer "računica" nije u njihovoj žanrovskoj prirodi) jest slijepa slučajnost da će napipati točku boli. Kada se to dogodi, a događa se rijetko, onda obična amaterska tvorevina, na nekoj drugoj, izvanestetskoj razini, pobjeđuje i pretvara u prah sjajno umjetničko djelo..."