"Kako možeš prestati vjerovati da postoji šema, urođen oblik iza čitavog tog niza, kad si tako blizu?"
Iako sam Aronofskog počela upoznavati obrnutim slijedom, od najnovijeg filma ("Crni labud") prema najstarijem ("Pi"), postala sam odmah obožavateljica. Redatelj - genijalac jer, osim odabira tema koje su same po sebi intrigantne i nude neizmjeran broj mogućih pristupa (opsesije raznih vrsta), svojim načinom režije i vizualnog oblikovanja ideje čini kategoriju modernog filma toliko propitujućom, šokantnom i drugačijom od svega dosad viđenog.
Iako je "Pi" sniman crno-bijelom tehnikom prvenstveno zbog vrlo malog budžeta, redatelj je početni otežavajući faktor pretvorio u elementarno izražajno sredstvo ovog filma. Max Cohen, matematički genijalac židovskog podrijetla, svijet doživljava i tumači isključivo kroz brojeve, dakle crno-bijelo. Izrazito je asocijalan, nezainteresiran za bilo što čime je okružen, osim za brojevni niz koji ga progoni a kojim bi se mogao objasniti poredak u univerzumu i prirodi. Ljudi su mu, naravno, crno-bijeli. Napravljen u maniri eksperimentalnog filma, klaustrofobičnom atmosferom prikazuje kaos u glavi introvertiranog genijalca. Scene napadaja boli i halucinacija (kojima je Aronofsky i inače sklon) dočarane su skokovima kamere i bijelom slikom na ekranu. Kraj filma s povjetarcem koji pomiče lišće, premda još uvijek u crno-bijeloj tehnici, najavljuje novu fazu u životu glavnog lika.
Žao mi je što ovaj film nije snimljen nekoliko godina ranije, tijekom mog studija, jer bi bio čisti užitak raspravljati o njemu na kolegiju s jednim od najdražih profesora s faksa Krešimirom Mikićem.
Nema komentara:
Objavi komentar