The Wrestler/ Hrvač (2008.)

Ok, everything is clear for a long time, Darren Aronofsky's my type. "The Wrestler" is a little different from his previous movies, but this is what I seek - a compelling story, brilliant acting, the emphasis on drama within the human being, and the tragedy of obsessive behavior - the result is a good movie!
Mickey Rourke may have played a role of life. Aging wrestler on the verge of existence doesn't accept the aggravating circumstances, his age, a sick heart, he is a fighter who lives and dies in the ring. Fighting is his obsession. Although obsessions are actually a mental disorder, I admire the strong will and persistence of each species, and I respect persistent and strong people too. "I was perfect", says Mickey (Randy the Ram) at the end, just as Nina in "Black Swan". Shocking scenes in Arofonsky's style shouldn't be emphasized because it's again brilliantly matched with the story.

Pi (1998.)

"Kako možeš prestati vjerovati da postoji šema, urođen oblik iza čitavog tog niza, kad si tako blizu?"

Iako sam Aronofskog počela upoznavati obrnutim slijedom, od najnovijeg filma ("Crni labud") prema najstarijem ("Pi"), postala sam odmah obožavateljica. Redatelj - genijalac jer, osim odabira tema koje su same po sebi intrigantne i nude neizmjeran broj mogućih pristupa (opsesije raznih vrsta), svojim načinom režije i vizualnog oblikovanja ideje čini kategoriju modernog filma toliko propitujućom, šokantnom i drugačijom od svega dosad viđenog.
Iako je "Pi" sniman crno-bijelom tehnikom prvenstveno zbog vrlo malog budžeta, redatelj je početni otežavajući faktor pretvorio u elementarno izražajno sredstvo ovog filma. Max Cohen, matematički genijalac židovskog podrijetla, svijet doživljava i tumači isključivo kroz brojeve, dakle crno-bijelo. Izrazito je asocijalan, nezainteresiran za bilo što čime je okružen, osim za brojevni niz koji ga progoni a kojim bi se mogao objasniti poredak u univerzumu i prirodi. Ljudi su mu, naravno, crno-bijeli. Napravljen u maniri eksperimentalnog filma, klaustrofobičnom atmosferom prikazuje kaos u glavi introvertiranog genijalca. Scene napadaja boli i halucinacija (kojima je Aronofsky i inače sklon) dočarane su skokovima kamere i bijelom slikom na ekranu. Kraj filma s povjetarcem koji pomiče lišće, premda još uvijek u crno-bijeloj tehnici, najavljuje novu fazu u životu glavnog lika.

Žao mi je što ovaj film nije snimljen nekoliko godina ranije, tijekom mog studija, jer bi bio čisti užitak raspravljati o njemu na kolegiju s jednim od najdražih profesora s faksa Krešimirom Mikićem.

Rekvijem za snove/ Requiem for a Dream (2000.)

Redatelj: Darren Aronofsky

Kod suvremenih redatelja poput Aronofskog cijenim sinesteziju filmskih izražajnih sredstava i elemenata u šokantnu cjelinu koja prodrma gledatelja."Rekvijem za snove" sadrži snažnu priču začinjenu hrpom montažnih rezova, scenama pretapanja stvarnosti i halucinacija, krupnim kadrovima, podijeljenim ekranom i sjajnom glazbom te glumom Ellen Burstyn.
Mračan prikaz četvorostruke ovisnosti koja na kraju ostavlja uništene živote uz rekvijem za propale snove. Sara Goldfarb je usamljena i ostarjela kućanica kojoj jedinu radost u životu predstavlja naporni TV-šou koji ovisnički prati. Okrutnost za koju su ovisnici sposobni najavljena je odmah na početku filma kad saznajemo da je i njezin sin Henry također ovisnik koji svaki čas založi majčin televizor (majčinu jedinu radost) za nešto malo novca. Sara redovito otkupljuje svoj televizor od lokalnog preprodavača, naoko sretna što opet može pratiti svoj šou. Iznenadni poziv iz televizijske produkcije kojim joj je najavljeno da je slučajnim odabirom ušla u krug potencijalnih natjecatelja mijenja njezin život. Smisao života postaje iščekivanje poziva za sudjelovanje, ali dotad treba smršaviti dvadesetak kilograma kako bi mogla ponovno obući svoju crvenu haljinu i zlatne štikle, simbole nekad lijepe i zadovoljne žene. Istodobno, i Henry (Jared Leto) pada sve dublje u ovisničko ponašanje sa svojom djevojkom Marion (Jennifer Conelly). Majka počinje nekontrolirano uzimati tablete za mršavljenje, a sin drogu. Prva faza teške ovisnosti jednako je sumorna u svojoj nadi i udaljenosti tragičnog kraja kao i sam kraj. Dvoje ovisnika, propalih ljudi,  iskazuje si ljubav. Henry zaradi nešto novca preprodajom droge i, pritisnut grižnjom savjesti,  kupuje majci moderni televizor s jakim zvučnicima. Scene omršavjele i raščupane Sare u halucinantnoj fazi pred ultramodernim televizorom u derutnom stanu čista su psihodelija.
Ženske uloge mnogo su mi dojmljivije od muških, Ellen Burstyn i Jennifer Conolly sjajno su ih odradile. Zadnjih pola sata filma ubrajam u najgadnije scene koje sam dosad vidjela, surovije i mračnije od bilo kojeg horora jer je riječ o imitaciji prave ljudske drame. Šokantan film koji propituje granice tjelesne izdržljivosti ili ovisničko ponašanje, i inače omiljene Afronskijeve teme. Nevjerojatno maštovito poigravanje crvenom bojom i njezinim nijansama.

(Recenzija objavljena na www.filmski.net.hr)

Black Swan/ Crni labud (2010.)

Balerina Nina priprema se za ulogu života, ulogu Labuđe kraljice u Labuđem jezeru.
Ovo nije film jakih dijaloga, ali od početka ekspresije lica lagano vuku gledatelja u mračan svijet Ninine psihe. Natalie Portman je briljantna u toj fizički zahtjevnoj ulozi. Poznato je da se za ulogu pripremala po 16 sati na dan, premda se ranije bavila baletom. Ali to me i nije toliko dirnulo. Radila je svoj posao u zahtjevnojoj fazi. Ono što se ne zaboravlja zaista su izrazi njenog lica kojima je pokazala sve - strah, zabrinutost, razne stupnjeve očaja, transformacije iz bijelog u crnog labuda. Grč na njenom licu otpočetka mi je stvorio čvor u želucu. I to film čini snažnim.
Atmosfera je mračna sa samo nekoliko svijetlih trenutaka, ali i oni najvaljuju tragediju. Ninin psihički razdor, miješanje stvarnosti i halucinacija, tjelesne posljedice duševnih boli - sve djeluje zbunjujuće i na gledatelja. Nen znaš što slijedi, ali osjećaš da neće biti dobro. o perfekcionizmu i posljedicama neke opsesije može se razmišljati tek nakon gledanja.
Čitala sam neke osvrte u kojima se kritizira lezbijska scena između natalie Portman i Mile Kunis, kao i povećano korištenje ogledala. Ne vidim u čemu je problem. Lezbijska scena je vrhunac oslobađanja Ninine seksualnosti, zatomljivane zbog opsesije radom, ali i njezina psihičkog raspada. Film je velik i bez te scene i nisam je doživjela kao podilaženje publici. Oni koji ne vole ovakve teme, vjerojatno su već odustali od gledanja i prebacili se na neku akciju, a što se tiče ogledala, ona su savršeno poslužila isticanju Ninine patnje - a i balerine vježbaju pred ogledalima, zar ne?!
Moj se jedini prigovr odnosi na prikaz Ninina samoranjavanja na kraju filma. Kako možeš plesati treći čin zahtjevnog baleta u onoj tankoj haljinici i ne krvariti do samog kraja? Ali opraštam tu nedosljednost jer me ostalo prodrmalo, što Arronofsky i želi raditi. Koreografije i šminka također su sjajni i pružaju poseban vizualni užitak u promatranju balerina.