Redatelj: Darren Aronofsky
Kod suvremenih redatelja poput Aronofskog cijenim sinesteziju filmskih izražajnih sredstava i elemenata u šokantnu cjelinu koja prodrma gledatelja."Rekvijem za snove" sadrži snažnu priču začinjenu hrpom montažnih rezova, scenama pretapanja stvarnosti i halucinacija, krupnim kadrovima, podijeljenim ekranom i sjajnom glazbom te glumom Ellen Burstyn.
Mračan prikaz četvorostruke ovisnosti koja na kraju ostavlja uništene živote uz rekvijem za propale snove. Sara Goldfarb je usamljena i ostarjela kućanica kojoj jedinu radost u životu predstavlja naporni TV-šou koji ovisnički prati. Okrutnost za koju su ovisnici sposobni najavljena je odmah na početku filma kad saznajemo da je i njezin sin Henry također ovisnik koji svaki čas založi majčin televizor (majčinu jedinu radost) za nešto malo novca. Sara redovito otkupljuje svoj televizor od lokalnog preprodavača, naoko sretna što opet može pratiti svoj šou. Iznenadni poziv iz televizijske produkcije kojim joj je najavljeno da je slučajnim odabirom ušla u krug potencijalnih natjecatelja mijenja njezin život. Smisao života postaje iščekivanje poziva za sudjelovanje, ali dotad treba smršaviti dvadesetak kilograma kako bi mogla ponovno obući svoju crvenu haljinu i zlatne štikle, simbole nekad lijepe i zadovoljne žene. Istodobno, i Henry (Jared Leto) pada sve dublje u ovisničko ponašanje sa svojom djevojkom Marion (Jennifer Conelly). Majka počinje nekontrolirano uzimati tablete za mršavljenje, a sin drogu. Prva faza teške ovisnosti jednako je sumorna u svojoj nadi i udaljenosti tragičnog kraja kao i sam kraj. Dvoje ovisnika, propalih ljudi, iskazuje si ljubav. Henry zaradi nešto novca preprodajom droge i, pritisnut grižnjom savjesti, kupuje majci moderni televizor s jakim zvučnicima. Scene omršavjele i raščupane Sare u halucinantnoj fazi pred ultramodernim televizorom u derutnom stanu čista su psihodelija.
Ženske uloge mnogo su mi dojmljivije od muških, Ellen Burstyn i Jennifer Conolly sjajno su ih odradile. Zadnjih pola sata filma ubrajam u najgadnije scene koje sam dosad vidjela, surovije i mračnije od bilo kojeg horora jer je riječ o imitaciji prave ljudske drame. Šokantan film koji propituje granice tjelesne izdržljivosti ili ovisničko ponašanje, i inače omiljene Afronskijeve teme. Nevjerojatno maštovito poigravanje crvenom bojom i njezinim nijansama.
Nema komentara:
Objavi komentar