Redatelj: France Štiglic
Radnja filma smještena je u Zagreb 1941. Obitelji Vojnović i Alakalaj prijateljuju dok se sjena rata nadvija nad gradom i njihovim životima. Ubrzo Ruth Alakalaj (Dušica Žegarac) ostaje bez roditelja koji bivaju odvedeni u sklopu čistke Zagreba od Židova. Ivo Vojnović (Boris Dvornik), devetnaestogodišnji student, na zahtjev svojih roditelja oženi se s Ruth kako bi joj pomogli i spasili život. Ako je udana za Hrvata, možda je ustaške vlasti neće dirati. Ivini su roditelji brak zamislili kao formalnost i privremenu pomoć Ruth dok ne prođu teški dani. Ivo je isprva revoltiran zbog nametnute ženidbe koja mu otežava vezu s Magdom (Beba Lončar) i stvara probleme među prijateljima. Postupno se između njega i Ruth razvija ljubav, a ustaška se strahovlada u Zagrebu pojačava...
Ruth završava u koncentracijskom logoru (vjerojatno Jasenovac?), a Ivo kreće za njom...
Jako dobar film napravljen prema scenariju Zore Dirnbach. Naracija se dosta ubrzano, ali uvjerljivo razvija, kao i motivacija te psihološka razrada likova. Priča je tragična i vrlo dirljiva, a odabir glumaca sjajan. Zanimljivo je prepoznavati lokacije u Zagrebu snimljene crno-bijelom tehnikom - Vlaška ulica, Radićeva, Dolac, Zrinjevac... koje djeluju prijeteće i klaustrofobično (mada su uglavnom prikazane puste ulice navečer za trajanja policijskog sata, vrijeme kad se Ruth usuđuje povremeno izaći van). Puste ulice i klaustrofobija u kontradikciji su i to mi je zapelo za oko jer je zapravo prikazana pustoš u čovjeku koji živi u neprestanom strahu. Glazba koju izvodi Zagrebačka filharmonija pod vodstvom Borisa Papandopula dramatična je kulisa tragičnim zbivanjima i sjajno uklopljena. U filmu ima i natruha nadrealizma (maskirana djeca koja plešu oko tužne Ruth) kojem sam osobno vrlo sklona, što iznenađuje s obzirom na godinu nastanka i činjenicu da na našim prostorima nadrealizam nikada nije pustio korijenje.
Najviše me se dojmila scena u kojoj Ivo Ruth donosi mali umjetni park kao sobni ukras kad već ne smije izlaziti. Igra prstima koji predstavljaju ljubavnike koji se nalaze u parku kod svoje klupe maštovita je i duboko dirljiva. Tu su mi prvi put potekle suze :)
Scene u koncentracijskom logoru napravljenom po uzoru na Auschwitz s natpisom na hrvatskom jeziku "Rad oslobađa" dostojne su svih filmskih prikaza takvih mjesta. Dosad sam već dva puta bila u Auschwitzu i otad sasvim drugačije proživljavam takve scene.
Dio recenzije preuzet sa stranice www.filmski-programi.hr
"Uz Ne okreći se sine Branka Bauera, Deveti krug najljepša je i najpotresnija ratna melodrama hrvatske, a vjerojatno i jugoslavenske kinematografije. Ugledni slovenski režiser France Štiglic sjajno je oblikovao priču o čistoj ljubavi koja se javlja u najstrašnijim uvjetima, izvrsno razvijajući narativni sloj djela te odlično tretirajući prostornost Zagreba koji je rijetko kad na filmu djelovao tako atmosferično (u tom smislu Deveti krug je uz spomenuti Bauerov film i Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice jedan od 'najzagrebačkijih' igranih filmova hrvatske kinematografije). Dirljivosti filma velik su obol dali Boris Dvornik i beogradska debitantica Dušica Žegarac u glavnim ulogama, uvjerljivo tumačeći nevine i tragične ljubavnike. Na festivalu u Puli Deveti krug je nagrađen Zlatnim arenama za najbolji film, scenarij, kameru, glazbu, glavnu žensku i sporednu mušku ulogu (Branko Tatić), a dobio je i nagradu publike Jelen tjednika VUS. Zabilježen je i svjetski odjek te je film nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg ostvarenja izvan engleskog govornog područja. Film je prikazan i u Cannesu u službenom programu."
Nema komentara:
Objavi komentar