Muriel Barbery, Otmjenost ježa

 Na kraju ipak zanimljivo štivo s kojim sam se isprva mučila, ali zatim je sve "sjelo" kako treba. Pomalo je možda teško uhvatiti pravu nit teksta, vidi se da je roman pisala profesorica filozofije, ali od početka me zainteresirala ideja. Kućepaziteljica Rene radi u otmjenoj vili već 27 godina (od svojih 54). Udovica je, niska, debeljuškasta. Siromašnog je podrijetla, ali iznimno inteligentna i načitana - isključivo samoobrazovana. Svakodnevno se trudi održavati privid klišeja da je samo neuka kućepaziteljica jer premda do neke mjere opravdano, vuče kompleks svog podrijetla i oko njega gradi vlastite predrasude. Zna da bi stanari vile u kojoj radi s porugom gledali na služavku koja čita sve što nađe i gleda art-filmove. Spisateljica otvara niz socijalno-psiholoških problema. Je li iskorak iz vlastite, podrijetlom zacrtane sudbine, bahatost koja treba biti kažnjena? Što je uopće istina i tko stvara predrasude? Mi sami, ali ne svi podjednako. Moć i Novac, uz njih i Ljepota, imaju više prava na stvaranje predrasuda jer su im Život, Bog ili nešto treće bili skloniji.
Roman postaje sve slojevitiji. I siromašni imaju predrasude, i prema bogatima, ali revno njeguju i njihove uvriježene. Zašto Rene ne pokušava razbiti kalup koji joj je zadan rođenjem i izgledom kad joj je dano i oružje - inteligencija i želja za znanjem? Troši puno vremena i energije na održavanje privida, upaljen TV u portirnici (jer se očekuje da kućepaziteljica gleda priglupe televizijske šoue za široke mase) dok ona čita Marxa, "Fenomenologiju duha" ili "Anu Karenjinu". Zanimljivo je da nitko od stanara vile uopće ni ne sumnja u nju ili u ime njezina mačka Leona (po Tolstojevu liku), čega se ona najviše boji, sasvim neopravdano, jer su i oni u svojim misaonim kalupima. Ali ne svi :)

Roman ima dvostruku pripovjedačku perspektivu - izmjenjuju se dijelovi u kojima je pripovjedačica Rene i oni  s Palome, inteligentnom i suicidalnom dvanaestogodišnjakinjom, stanarkom vile.
Intelektualni snob - kućepaziteljica, tinejdžerka koja posprdno gleda na svoju okolinu - opet intelektualni snob bogatijeg podrijetla, Manuela - služavka koja se uklapa u svoj kliše, vjerojatno zbog ravnoteže među likovima i Japanac Kakuro - novi stanar vile koji mi je najčudniji od svih, intelektualac - anđeo.
Razvoj radnje nije primarni cilj, čini se kao da je spisateljica u ovoj čudnoj romanesknoj mješavini svega i svačega htjela izreći svoje stavove. Čudan osjećaj nakon čitanja, i zanimljivo i odbojno u isti mah, ali svakako potiče na razmišljanje. Glasujem ZA jer me Muriel definitivno dobila razmišljanjima o jeziku, gramatici i umjetnosti.