Redatelj: Dejan Radonić
Sarajevo, deset godina poslije rata. Dvojica prijatelja, Pik i Tref (Enis Bešlagić i Davor Janjić), vječiti studenti medicine, žele obnoviti sarajevsku žičaru i na taj način oživjeti dio prošlosti, svoje i gradske. Upoznaju Dalmatinku Olju (Severina Vučković) koja traži svog polubrata o kojem ne zna ništa osim da je negdje u Sarajevu. Žičaru koju treba obnoviti čuva njihov prijatelj stari Admiral, invalid bez nogu, u kolicima, metafora ratnog Sarajeva. Društvo mu prave duhovi čijom naracijom film završava, koji igraju neku starinsku igru s kockicama i razgovaraju....???!!!
Najradije bih sve ostavila na interpunkcijskim znakovima, puno njih, ali dovršit ću kad sam već započela jer želim ovim blogom stvoriti nekakav dnevnik i vlastiti virtualni podsjetnik. Što se zaboga dogodilo? pitam se od jučer. Sve je bilo na raspolaganju - iskusni glumci (što Janjić i Bešlagić jesu, Severina nije važna), predivno Sarajevo, zanimljiva i simpatična ideja za filmsku priču, tradicionalni bosanski topli i životni humor...
Žao mi je zbog ovog filma. I ne mogu vjerovati da ekipa ljudi na čelu s redateljem može u ovolikoj mjeri uprskati cijelu stvar. Dobra ideja ostala je samo ideja, otvoreno je mnogo podzapleta, sve djeluje konfuzno i nedorečeno, ali najsnažnije se osjeća manjak kreativnosti i istinskog nadahnuća. Glumci na čelu sa Severinom neuvjerljivi su u svom preglumljivanju, poput početnika koji se boje kamere a žele djelovati cool, duh Sarajeva ni sa čime nije dočaran, humora zapravo nema. Nema ni tragike ni drame. Ničega. Jako loš film.
Nema komentara:
Objavi komentar