Iako i inače gledam puno filmova, ovo ljeto posvećeno je studiranju opusa Darrena Aronofskog i Srđana Dragojevića. Obojica snimaju "gadne" filmove koje mnogi ne vole, ali moraš ih cijeniti. Kod mene je to uglavnom povezano. Dok se Aronofsky u svim uratcima bavi nekim oblikom opsesivnog ponašanja kroz uvlačenje gledatelja u psihološki svijet glavnog lika, Dragojević nas uvijek uvlači u stvaran svijet kulture jednog naroda ili društva nudeći klicu kritike. Obojica razrađuju psihološku razinu priče, samo na različite načine. Ma koliko gadni bili ovi filmovi, meni su sjajni jer "protresu" i tjeraju na promišljanje i reviziju vlastitih stavova.
"Rane"su izuzetno ružan film, nema pozitivog lika, svi su bolesni na svoj način kao posljedica bolesnog društva ogrezlog u bolesnu ideologiju. Retrospektivno pripovijedanje u prvom licu (Pinki se gledateljima obraća sa "Rođaci"), montaža kratkih i ubrzanih kadrova, dokumentaristički dijelovi, estetika ružnoće, čisti naturalizam... Ako odrastaš na beogradskoj periferiji devedesetih, u blizini otvorenih frontova, okružen propalim i agresivnim vojnim licem (zapostavljeni Miki Manojlović, moj najdraži srpski glumac), plitkim neobrazovanim ženama i ponosnim kriminalcima, bit ćeš trajno ranjen, ali svojim ranama ćeš si utirati put prema uspjehu u miljeu koji poznaješ i rođenjem mu pripadaš. Mediji ti samo pomažu.
Pinki i Švabo su tinejdžeri koji odrastaju u susjedstvu kriminalca Kureta (sjajni Dragan Bjelogrlić, uz Nikolu Koju, očito Dragojevićeva glumačka muza). Redovito prate televizijski šou "Puls asfalta" koji predstavlja srpsko podzemlje, tj. najutjecajnije kriminalce tog vremena. San im je jednom gostovati u toj emisiji. Njihov mentor Kure još nije na razini najokrutnijih tipova koji zaslužuju mjesto u emisiji, ali trudi se i ubrzano napreduje. Nema grižnje savjesti, skanjivanja, odustajanja. Ranjavaš se do kraja da bi postao poštovan!
Nema komentara:
Objavi komentar