War is peace!
Freedom is slavery!
Ignorance is strength!
Možda nam se čini da je to zanemarivo polako, ili nismo svjesni, uz sve "blagodati" suvremenosti, ali sasvim SIGURNO više ili manje ispranih mozgova kročimo prema punom obistinjenju Orwellovih riječi.
Mogu pisati prvenstveno o sebi u svemu tome, ponukana nekim člancima na koje naiđem i vlastitim iskustvima te onime što vidim neposredno oko sebe. Suvremeni je svijet potpomognut tehnologijom gotovo do savršenstva doveo Orwellove paradoksalne rečenice i misli, osobito drugu. Dobrovoljno smo pristali na ograničenje vlastite slobode, duboko uvjereni da je to naše pravo, spremni posvađati se sa svima iz svoje okoline ako nam pokušaju ukazati na suprotno. Sva ograničenja koja smo si nametnuli kroz virtualne živote i sjedenje pred ekranima/monitorima zapravo doživljavamo kao neprikosnovene dokaze da smo slobodni i činimo što nam odgovara i što želimo u danom trenutku. I ja sam u tome, premda se uporno uvjeravam da kontroliram stvari i ne pretjerujem. Čak sam se uspjela uvjeriti da imam zdraviji odnos prema virtualnom komuniciranju od drugih. Moje "kontroliranje stvari" svodi se na povremena isključivanja i ponovljena vraćanja, na redukciju osoba s kojima virtualno komuniciram, na pokušaje građenja odnosa i u stvarnom svijetu. Pa ipak - tu sam, dio sam tog organizma koji raste po svima nama. Iako već dugo pijem jutarnju i popodnevnu kavu uglavnom pred monitorom, tim "prozorom u svijet", ponekad mi se smuče svi ti usvojeni rituali, ta "sloboda", dostupnost, to bratsko virtualno dijeljenje (pa pišem o tome u svoj virtualni dnevnik!). Često postanem bolno svjesna činjenice da se živciram, ljutim ili sam tužna zbog virtualnih događanja. Možda zato što granicu u glavi još uvijek nisam shvatila ni prestupila, što mi je utješno, onako za mene. Pa sam opet na neki način vesela jer me nešto virtualno čak i rasplakalo! Pa se pitam, o Bože dragi, što si mi to svi zajedno radimo ovako ili onako?
Danas sam naišla na članak o E-izdavaštvu u kojem je objašnjeno da veliki igrači poput Amazona, Applea i Googlea razvijaju aplikacije preko kojih su im dostupni svi mogući statistički podaci o navikama njihovih čitatelja. Koliko brzo "čitaju", kakve knjige, koje autore, kojim se dijelovima vraćaju. Tako i čitanje kao jedan privatni i usamljenički čin postaje javnim i mjerljivim. Osobno ne koristim E-knjige, vrlo rijetko, kad baš zatrebam nešto za nastavu a nemam. Još uvijek uzbuđeno subotom prijepodne idem u knjižnicu sa svojom bilježnicom, kopam po policama, prevrćem, dugo se zadržim, a zatim poput malog djeteta s igračkama u rukama odlazim u pekaru po mekano pecivo i na kavu u omiljeni zlatarski kafić s najljepšom terasom.
U istom je članku navedeno i da je Umberto Eco svoje remekdjelo "Ime ruže" pojednostavio i prilagodio digitalnom izdanju, i to izbacivanjem predugih opisa, eruditskih referenci i dijelova na latinskom jeziku. Šokirana sam.
Možda kasnije još dopunim nekom misli ovo svoje privatno-javno razmišljanje, ali trenutno mi za zaključak ostaje samo jedan veliki ? nad sobom i svijetom te vremenom u kojem sam se zatekla. Onako efektan jer pišem, tj. ne pišem nego tipkam.
Nema komentara:
Objavi komentar