Malo poslije 21,00 stigao je naš raspoloženi Prijatelj, mašući, kao i uvijek, na sve strane, zagledajući se u oči onima u blizini, trčeći i okrećući se po čitavoj pozornici poput malog dječarca. Počeo je, nama neočekivano, sa Slow Motion.
"Ja sam, deco, samo jedan od nas, koji je, na vašu sreću ili nesreću, najbliže mikrofonu! I definitivno bih da to proživim na NAŠ način... "
A zatim Lepa protina kći... Pitam se kako uvijek nađe novi način da je izvede na poseban način? Značajno je promijenio raspored i izbor pjesama, sve je uobičajeno ispremiješao i predstavio tri nove pjesme s albuma koji slijedi. Ljubav ne pobeđuje već sam naučila napamet, opet me obuzeo tekst neke njegove pjesme i u stanju sam stalno repeat repeat... "nesretna Karenjina, crni zar na auri, inicijal Puškina zorom ugraviran na kobnoj čahuri..."
D mol je bio poseban trenutak... mada to tako čudno zvuči jer je meni njegov koncert zbir nenadnoknadivih trenutaka. "Ponekad te nema i sasvim sam izmišljam način da malo smuvam dan..." i ode on! Nekuda iza zvučnika u desnom dijelu pozornice. Isprva je bila vidljiva zbunjenost... nije mu običaj odlaziti... Glas mu se smekšava, postaje tiši... Budući da sam bila u blizini, skroz naprijed, ne bih ja bila ja da ne odjurim, koliko se moglo kroz gužvu, prema tom dijelu. Na ulazu na pozornicu, na malim kamenim stepenicama sjedi Olivera, sama. Njegova Devojka S Kojom Ima Troje Dece! Sjedi i sluša, dobije pusu, vidljivo je da joj je neugodno. Ostala je tamo čitavo vrijeme. Mislim da ni oni koji su stajali neposredno u njezinoj blizini nisu ispočetka shvatili da je tamo. Mahali smo joj :) A Đole s pozornice završava tu pjesmurinu, taj neponovljivi D mol: "Ostala je knjiga s par nepročitanih strana i neke stvarčice od herendi porcelana. I jedan pulover u kom si bila... I ostala je ploča 'Best of Ry Cooder', i fina mala plava kutijica za puder... I valjda najljepši kantautorski uzdah s ovih prostora, jednostavan stih toliko nabijen, pun i shvatljiv onima koji su se ikada tako osjećali... "i ja sam te ostao željan, dok me bude, moja mila..."
"Izvinjavam se za ovaj jedan mali privatni trenutak, imam valjda pravo i ja da jednom zaprosim nekoga na Balaševićevom koncertu. To je moja Olivera! Kad sam bio klinac, uvek sam sanjao da ću živeti hiljadu godina, od kojih je devetsto i nešto već prošlo, nažalost, i da ću se oženiti Pipi Dugom Čarapom. I to mi se ostvarilo! Tako da znate da nisam skrenuoo pod stare dane i ne jurim klinke, nego ona liči na klinku, nervira me. Jedva sam čekao da omatori, da je više ne gledaju, nego samo ja, ali ne, neda se ona, žilava je... To je moja Olivera!"
Svi koji smo bili naprijed, vidjeli smo raznježenost i suze mu u učima. Odmah su ljudi komentirali. Sjetila sam se svih koji me ismijavaju zbog njega. Onih koji ga zovu Glumcem! Kako je to smiješno kad si po ne znam koji put na njegovom koncertu i svaki put te dobije. I ne samo mene! Pa da, sjajno glumi i divim mu se zbog toga.
"Samo lepo možeš ružiti/ zavist valja i zaslužiti!"
Redali su se naši stihovi, mali životi u pjesmama... Ringišpil, Miholjsko leto, Kao rani mraz, Anita (Budimpeštanski sneg), Ja nisam luzer, Svirajte mi, jesen stiže, dunjo moja.... nije potrebno dalje nabrajati...
Kao što je rekao, a hvala bogu, priča po 5 minuta iza svake pjesme, neki je Jako Poznati I Dobronamjerni Kolega jednom za njega prokomentirao: "Lako onom Balaševiću napuniti dvorane - dođe i otpjeva 50 pjesama koje svi znaju!"
"E, pa večeras, deco, neće biti 50 koje znate, nego samo 47. Tri su nove, ali nekako slutim da su možda već našle put do vas..."
Pozdravio je djevojku iz Brčkog koja mu se nekako javila prije koncerta. Stajala je sa strane, imala žoržet maramu oko vrata kao u pjesmi Berba '59. Samo je zbog toga došla u Opatiju i odmah se tu noć vraćala. Posebno me ganulo nekoliko mladića u invalidskim kolicima kojima su ljudi napravili dosta mjesta da vide i čuju. Čitavo su vrijeme plesali rukama i gornjim dijelom tijela, pljeskali i grlili se. Bila je s nama i jedna trudnica, kojoj je baš 11.8. bio termin. "E, pa, deco, dolaze nam Neki Novi Klinci, nadam se da nisu stigli tijekom koncerta..." Iza mene je stajao čovjek pedesetih godina, oko njega klinci i mladi, nije plesao, samo je stajao s posebnim smješkom na licu, ali zaista posebnim, i upijao svaki stih, osobito kad su bile 'stare pjesme'. Često sam ga pogledavala, bio je u svojim uspomenama. Predivno. Jedna je starija gospođa, niskog rasta i izboranog lica, polako i uporno krčila put prema ogradi koja dijeli fan pit od pozornice. U rukama je nosila bijelog zeca i poruku. Kažem, starija gospođa, jer je uvjerljivo bila najstarija od svih koje sam uočila. Oko 70 po mojoj procjeni. Kako se ne raznježiti na sve te ljude, ne samo na Đoleta? Doslovno sve generacije uvijek dođu po svoj stih, po svoju uspomenu, osjetiti i i oživjeti svoje emocije kroz njegove riječi. U tome je njegova veličina i to ne razumiju mnogi. Ali ima nas sasvim dovoljno da napunimo svaki prostor i svaku dvoranu u samo dva dana.
Nabaviti ulaznice za njegov koncert BILO GDJE, ako nisi baš iz Zagreba, veliki je uspjeh, i to ovakvi kao ja znamo! Nikad neću zaboraviti kako se punila zagrebačka Arena prije dvije godine. U ponoć je počela prodaja preko sustava Eventima, nisam odmah reagirala jer još nisam posložila sve ljude koji su bili u igri, ujutro u pola 8, pijući prvu kavu, šokirala sam se kad sam vidjela da je prodaja preko interneta zaustavljena i da je ostalo još tri tisuće ulaznica koje je moguće kupiti samo u centralnom prodajnom mjestu Eventima u Berislavićevoj! 12 000 ulaznica otišlo je u jednoj noći! Tko to može? Ozbiljno postavljam pitanje u vjetar - ja odgovor znam. Srećom, tu su prijatelji i jedna divna osoba koja me spasila čekajući 4 sata na -10 u redu dugom stotinjak metara pred dućanom. I bila sam. :)
I nakon jučerašnjeg koncerta mogu reći ono što uvijek govorim. Ljudi ga vole jer je jednostavan, zabavan, duhovit, osjećajan i poseban. Nema tu glume i u tome je tajna. Postoje ljudi koji žive i pjevaju svoje emocije. Mene su, kao nekoga tko osobito cijeni moć i ljepotu jezika i riječi, povremeno razočarali mnogi koje sam poštovala. Veliki književnici i veliki kantautori. Povremeno, kažem, postalo bi vidljivo da nešto nedostaje - možda iskrenost? Đorđe Balašević poštuje svoju publiku na osobit način. On ima dovoljno jakih pjesama da dođe i održi standardni koncert od 2 sata, ljudi bi došli, čuli dvadesetak balada i bržih stvari i ne bi bili nezadovoljni. Prije možda. Kroz godine nas je navikao da koncerti traju dulje od ostalih, već sam to objašnjavala. On zna da je svatko došao po nešto svoje ili više toga. Kad mu publika dobacuje stvari, sve pokupi osobno, pročita na pozornici svaku poruku, u sebi ili naglas, stavi na glavu svaku kapu, licitarsko srce, često stavlja stvari na Dujinov klavir...Ti mali rituali nevjerojatno vesele ljude, spomenula sam već i starije koji nose zeca. Jednostavnost i talent (ali imaju ga i neki drugi) uzdigla ga je do veličine. I zato mu se stalno vraćamo. Kad ove zime opet dođe u Zagreb, priča će se ponoviti.
Nisam spomenula da je Opatija obljepljena plakatima za koncerte 2Cellos na Ljetnoj pozornici i Toma Jonesa u Puli. Svaka čast dečkima koje sam slušala uživo i jako su dobri, Tomu to ne trebam ni govoriti, ali nijedan plakat za Đoleta nisam vidjela. Sve je bilo puno :))))
Nisam dočekala svoju Provincijalku jer je nemoguće da uvijek izvede sve, ali jesam Lađarsku, Portret, Nedostaje mi naša ljubav i moćnu Galiciju. Netko mu je bacio slovačku zastavu, predstavnik slovačke manjine u Hrvatskoj. I Slovaci i Hrvati ratovali su tamo za tuđe interese... Harmonikaš iza kojeg je Đole raširio zastavu izveo je strašan solo. I strašna je to pjesma, ponavljam. Pokažite mi još nekoga tko u današnje vrijeme piše pjesme o Prvom svjetskom ratu (Galicija, Ratnik paorskog srca), a publika je luda za njima. "Sva se pobrka pređa kad te obgrlim s leđa... Kao violončelo..."
Nikša Bratoš na gitari, profesor Dujin za klavirom...
"Malo nas je, deco, ali savim dovoljno da pokušamo barem na trenutak spasiti ovaj svet emocijama...", rekao je prije Nedostaje mi naša ljubav. "Znate, deco, samo su emocije bitne, volite, patite jer to ide zajedno, ali volite. Zaljubite se - pa što bude! Zaljubljeni ljudi su divni, oni uljepšavaju svet, deco. Čovek koji voli je dobar čovek jer ima lepe, plemenite, raskošne misli... Nema bez toga ni umjetnosti ni pravog života! Šta bi se stideli onog najlepšeg u vama. Pokažite, pa šta bude, deco!"
Toliko o jugonostalgiji i bezveznim pijetlima na njegovim koncertima. Tako nam se obraća Glumac, Kaputaš i Panonski Govnar... svakako ga zovu. Pijetla spominjem samo zato jer me kolega iz škole pitao koliko sam već puta čula onog Pijetla, jesam ja normalna da stalno na to trošim novce.
Na bis smo ga zvali, a trajao je, kako drugačije, nego još sat vremena. Čardaši, Devojka s čardaš nogama i Šem koji se oporavio i smršavio.
"Nećete vi meni, deco, odavde s nekakvim baladama i cmizdrenjem pa će vani ljudi govoriti kakav je to bio koncert da svi cmizdre! Ajde, igraj, majstore! (Šemu)"
I onda za kraj smirenje i Odlazi cirkus... iz vašeg lepog grada... tko je bio domaćin, a tko gost? On uvijek kaže da mu je drago što je mogao biti gost na našem koncertu... "
"I ne dajte se, barabama, deco! Ne dajte se, moji mili, kad već dosad niste. Sanjajte lavove, sanjajte nekoga koga volite, sanjajte..."
Nestaje cirkus u širokoj ravnici.
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.
Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?
Pričaće deca o svetlima arene,
vežbaće krišom kod kuće neki štos.
Ali već sutra, čim prođe neko vreme
samo će retko pomišljati na to.
Ostaće okrugli trag na mestu šatre,
tu gde se hrvao sa tigrom hrabri Grk.
I par plakata, na njima gutač vatre
kome će klinci već nacrtati brk.
Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?
Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti,
ponovo sresti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.
Bila sam tako sretna i ispunjena, kao i uvijek. Majstore, hvala još jednom. Volim te.
Nema komentara:
Objavi komentar