Jalta, Jalta

Ovaj blog služi mi kao nekakav virtualni dnevnik koji treba sačuvati u pisanom obliku uspomene na nešto pročitano, odgledano, posjećeno; moja razmišljanja, fotografije i odlomke koji su pokrenuli nešto u meni. Uvijek se nadam da će i netko od mojih učenika svratiti i zainteresirati se za nešto. To bi me osobito veselilo. Budući da ga vodim tek od početka ove kalendarske godine, povremeno se pokušam prisjetiti stvari o kojima nisam još pisala da ih nekako ovjekovječim. Odlučila sam da ću kazališne predstave koje sam odgledala svakako "obraditi" iz svog kuta kad nađem vremena.
Već sam spomenula da je kazalište, dakle dramska umjetnost, moja velika ljubav. Ne na način da bih ja željela biti glumica, nego sam oduvijek fascinirana preobrazbom teksta u predstavu, zbirom scenskih postupaka koji oživljuju slova s papira i nečiju ideju. Iako, naravno, filmove puno više gledam jer su dostupniji svakodnevno i cijenim filmsku umjetnost, što nije upitno, kazališna predstava zaokupi me uvijek u tolikoj mjeri da gotovo otvorenih ustiju upijam sve pred sobom čitavo vrijeme. Gluma uživo, preobrazbe pred očima gledatelja, interakcija i energija s pozornice uistinu me opčinjavaju. Uvijek tijekom predstave paralelno razmišljam i analiziram što su dramaturg i redatelj upotrijebili od dostupnih scenskih sredstava, kako su preoblikovali i realizirali ideju, a rješenja scenskog prostora i mizanscene zaokupljaju me više od kostima.

Slavnu "Jaltu, Jaltu" prošle sam godine dvaput gledala i oba puta uživala, ali mogla sam uspoređivati jer su bile djelomično različite glumačke postave, osobito u raspodjeli glavnih uloga. Naslovnu ulogu Nine Filipovne pjevale su Sandra Bagarić i Renata Sabljak. Renata mi se više dopala jer, nevjerojatno, ali istinito, očito ima više glumačkog potencijala od Sandre. Sandrin je glas bio moćan u relativno malom prostoru "Komedije" (kao da gledaš predstavu u svom dnevnom boravku), školovan, izvježban, ali čitavo vrijeme sve je nekako djelovalo umjetno i preforsirano. Renata je bila prirodnija, izražajnija, čak i zabavnija. Srećom, omiljenog mi Dražena Čučeka vidjela sam u ulozi engleskog sobara Stanleyja.

Radnja ovoga mjuzikla vjerojatno je svima poznata. Na Jalti se 1945. održala/održava "mirovna" konferencija na kojoj Staljin, Churchill i Roosvelt zapravo kroje kartu svijeta. Sobari velikih državnika smješteni su u Vili Aramovski gdje im je domaćica koketna i odlučna Nina Filipovna. I oni će iskrojiti svoju kartu i podijeliti svijet, ali njihova je misao vodilja sasvim drugačija - vodi ih ljubav i želja za ispunjenjem s voljenom osobom na mirnom, izoliranom mjestu. Zelena livada kroz kontrastnu radnju postaje metafora i antipod onome što je realnost. Libreto Milana Grgića sadrži određene političke i kritičke oštrice, ali prvenstveno je zamišljen kao dobra zabava koja se temelji na međuljudskim i nacionalnim razlikama. Uspjeh kod gledatelja koji je kontinuiran od 1971. "Jalta, Jalta" ne duguje kvalitetnom libretu, već lepršavosti, humoru, prekrasnim songovima Alfija Kabilja i veličanstvenom završetku s "Neka cijeli ovaj svijet". U pojedinim trenucima energija s prepune pozornice (babuške, brigadirke, tajni agenti, svi zajedno...) postaje grandiozna. "Jalta, Jalta" će zbog svoje simpatičnosti i vrckavosti te pozitivnosti kojom pršti uvijek imati svoju vjernu publiku. Oni koji je nikad nisu doživjeli s kazališnih dasaka svakako bi trebali, znam da su moji učenici uživali više nego na ostalim predstavama koje im ponudimo. Za one koji možda ovdje ponekad svrate - sjetite se koliko vam se razrednica potrudila da budete u prvome redu! ;)