Sivi kamion crvene boje/ The Red Colored Grey Truck (2004.)

Redatelj: Srđan Koljević

"Priča o običnom momku, daltonisti koji se zaljubljuje u gradsku devojku i pronalazi svoj 'daltonistički' put kroz blokade na putevima i kroz apsurdne etničke konfontacije. Romansa jednog para koja se pretvara u bekstvo iz zemlje koja ulazi u građanski rat. Priča o poslednjem danu mira, 1991. godine u bivšoj Jugoslaviji. Priča u kojoj ljubav čini čuda i u kojoj boje ne znače ništa.

"Ovaj film posvećen je onima koji stvari vide drugačije."

Film ceste, drama, komedija, još jedna uvjerljiva društvena kritika devedesetih, lepršavo, zabavno, bez  plitkosti, forsirane patetike i lažnog moraliziranja te nacionalnog naboja...
Sve gore nabrojano samo odaje moje poštovanje prema srpskoj kinematografiji. Jednostavno rade bolje filmove od ostalih s prostora bivše Jugoslavije. Kad odgledam kvalitetan hrvatski film, po nekim svojim formiranim kriterijima, baš sam sretna. Uglavnom su to stariji hrvatski filmovi, ili iznenađenja poput "Šuma summarum" od novijih. Stil koji njeguje srpska kinematografija, predratna ili poslijeratna - svejedno, daje izvrsne rezultate. Psovka je izražajno sredstvo i element karakterizacije, a ne način popunjavanja manjkavih i isforsiranih dijaloga. Nema preglumljivanja, sve teče prirodno, kroz humor se redovito provlači društvena kritika koja, začinjena ironijom i sarkazmom, često raste do groteske. Za one koji to žele i mogu vidjeti . Srpski su filmovi 'pametni', što je možda nespretno rečeno, ali takvima ih doživljavam. Ispod lepršavog balkanskog humora kriju se razni slojevi pa otkrivaj koliko si spreman i ovisno o tome što očekuješ od filma. Ja ih često gledam, ne zbog zabave i humora, već zbog svega navedenog. Za zabavu i smijeh dovoljni su mi "Prijatelji" i Chandlerov sarkazam - što sam već desetak puta odgledala i još ću.
Dakle, srpski filmovi temeljno nose biljeg "ovih prostora" od kojeg ne treba bježati niti ga uljepšavati, ali kombinacijom filmskih elemenata i izražajnih sredstava jako podsjećaju na španjolsku kinematografiju, bez nadrealizma naravno.

Ratko je nekvalificirani vozač kamiona, bosanska dobričina, daltonist. Suzana je beogradska rokerica, intelektualna i fizička divljakuša. Slučajan susret i duboko karakterno neslaganje tijekom filma prerastu u originalan i zanimljiv odnos. Opet sjajan izbor glazbe, ne same po sebi, nego one koja produbljuje priču. Trenutak kad gotovo neobrazovani Ratko pjeva bosansku verziju pjesme "Mercedes Benz" Janis Joplin genijalan je! Drugi takav trenutak/scena jest kad Suzana objašnjava Ratku da je marihuana laka droga, a mediji, demokracija, turbofolk i ostalo su teške droge. Ma sjajno!
Moja ocjena - gledat ću još nekoliko puta!