RIJEČI U ZLATNOJ TIŠINI
Kad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju - i uvijek istim frazama, floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorim uvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno, razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: jesu li one još izraz misli? Ili samo djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle ugravirani tragovi naklapanja?
Događa se onda da odem na plažu i držim glavu u vjetru, za koji želim da je leden, hladniji nego što ga poznajem u ovim krajevima. Neka iz mene otpuše sve otrcane riječi, sve jadne govorne navike pa da se mogu vratiti očišćena duha, očišćena od taloga uvijek ista naklapanja. Ali u prvoj prilici da moram nešto reći, sve je kao prije. Čišćenje za kojim čeznem neće se dogoditi samo od sebe. Moram učiniti nešto i moram to učiniti riječima. Ali što? Nije da bih htio izaći iz svog jezika i ući u neki drugi. Ne, nije riječ o jezičnom dezerterstvu. I još nešto si ponavljam: jezik se ne može izumiti iznova.
Nema komentara:
Objavi komentar