UNUTARNJOST VANJŠTINE UNUTARNJEG
Udaljenost spram drugoga povećat će se kad nam bude jasno da se naš izvanjski lik drugome ne ukazuje na isti način kao našim vlastitim očima. Ljudi se ne vide kao kuće, stabla ili zvijezde. Vidimo ih u očekivanju da bismo im mogli pristupiti na određeni način i time ih učiniti dijelom vlastite nutrine. Naša mašta izrezat će ih tako da pristaju našim željama i nadanjima, ali i tako da se na njima mogu potvrditi naši strahovi i predrasude. Mi sigurno ni nepristrano ne dopiremo ni do izvanjskih obrisa drugog. Putem nam pogled skreću i mute sve želje i fantazme, koje nas čine posebnim, neponovljivim čovjekom koji jesmo. Čak i vanjski svijet unutarnjeg svijeta još je dio našeg unutarnjeg svijeta, da se i ne govori o mislima što ih imamo o tuđem unutarnjem svijetu i koje su tako nesigurne i neučvršćene da govore više o nama samima nego o drugome.
I tako smo si dvostruko strani jer među nama ne stoji samo varljivi izvanjski svijet, nego i lažna slika koja o njemu nastaje u svakom unutarnjem svijetu.
Ima li zla u toj stranosti i nebliskosti? Bi li nas slikar trebao prikazati raširenih ruku, očajne u uzaludnom pokušaju da dosegnemo druge? Ili bi nas njegova slika trebala prikazati u stavu u kojem do izražaja dolazi olakšanje što postoji ta dvostruka barijera koja je ujedno i zaštitni bedem? Trebamo li biti zahvalni zbog zaštite koju nam stranost jamči pred drugima? I zbog slobode koja to čini mogućim? Kako bi bilo kada bismo bez zaštite stajali jedni nasuprot drugima kroz dvostruki lom što ga predstavlja protumačeno tijelo? Kad bismo, jer između nas ne bi bilo ničeg što bi nas krivotvorilo i razdvajalo, padali jedni u druge?
Nema komentara:
Objavi komentar